Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre u vjeri!

1. Svako slavlje Velikoga tjedna i Svetoga trodnevlja neobično je, ponajprije zbog svoga nutarnjega otajstvenoga sadržaja, koji je uvijek nov i koji živimo u kršćanskoj vjeri, sudjelujući u Vazmu Isusa Krista. No ovogodišnja korizma i ulazak u Veliki tjedan ima iznimno neobične vanjske okolnosti koje i u nama vjernicima pobuđuju stanovita pitanja, bude čežnje i potvrđuju istine naše vjere.

Prije kratkoga razmatranja, što ga o tome želim podijeliti s vama, osjećam potrebu pozdraviti vas, sve vas, dragi članovi nadbiskupijske zajednice, onako kako su to činili apostoli kada su bili tjelesno udaljeni od vjernika kojima su donijeli Radosnu vijest i od mjesta u kojima su ustanovili Crkvu: Milost vam i mir od svemogućega Boga: milosrdnoga Oca, Spasitelja Krista te Branitelja i Tješitelja našega, Duha Svetoga!

Milost i mir, ta dva povezana dara, sažimaju moj pohod svakomu i svakoj od vas u vremenu kada su mnoga srca uznemirena i kada ih mirom može ispuniti samo Gospodin koji je došao k nama, na sebe preuzeo našu ljudsku narav, a u njoj tjeskobu i nemir. Milost vam i mir u zajedništvu Crkve koja se pouzdaje u svoga Učitelja i molitvom je zagledana u Spasiteljevu prisutnost.

U mojoj ste molitvi, »dragi moji dijecezani« – kako je običavao govoriti blaženi Alojzije Stepinac – osobito sada, kada, zbog ograničenja izazvanih širenjem bolesti i prihvaćenih iz ljubavi prema bližnjima, ne možemo dijeliti puninu euharistijskoga slavlja i sakramenata te očitovati svu ljepotu susreta i župnoga zajedništva. Molim za vas posebno sada, nakon potresa koji je ostavio razorne tragove u vašim domovima, na našim crkvama, pa i na našoj prvostolnici, a nedvojbeno i u dušama ljudi u Zagrebu, u mjestima podno Medvednice i u njenoj okolici.
 
2. Upravo sada, dok se u mnogočemu osjećamo pogođeni, ranjeni i udaljeni, osluškujemo kako nam Gospodin govori i poziva nas: »Ne bojte se!« Ta nas njegova utjeha jača i ohrabruje te nam ujedno omogućuje prepoznati novu blizinu koja se gradi u nevoljama.
Drago mi je što su toliki vjernici odgovorili na pozive biskupa i župnika da se u obiteljima intenzivnije moli; da se otkrivaju darovi koji se usred svakidašnjih briga lako zanemare; da se vraća na bitno, na ono što uspijeva izdržati i prevladati svaku životnu kušnju, jer to nije podvrgnuto prolaznomu razaranju. Naša je Crkva u ovim danima postala drukčije vidljiva. Ondje gdje ima ljubavi jednih za druge, prisutan je Gospodin!

Puno je već ljudi primijetilo da pandemija koronavirusa, koja je zahvatila svijet, potiče na obnovljeno traženje smisla. Bolest i nepogode poput potresa tako zorno pokazuju da je čovjek krhko biće. Ta se krhkost ne odnosi samo na pojedince, nego se, zbog međuovisnosti, brzo odražava na cijelo društvo, na sva područja i sve djelatnosti. U dnu svega nalazi se odnos prema životu i smrti, a taj odnos u konačnici sve propituje, očituje vrijednost ili bezvrijednost, definira i redefinira ljudske želje, težnje i iskustva.

Kao kršćani pozvani smo čitati sve događaje upravo u svjetlu Objave, u susretu s Kristovim evanđeljem, u kojem su pitanja o ljudskoj vremenitosti i nestalnosti usko povezana s uskrsnućem. Valja ponoviti istinu naše vjere tako da jasnije odjekne u nama: Bog se utjelovio u Isusu Kristu i po njegovu trpljenju i uskrsnuću darovao nam je vječni život. Božjim zahvatom u ljudsku povijest ona je preobražena i mi koji vjerujemo preobraženi smo u njoj, i još ne u punini, ali u nadi koja već sada ne postiđuje. Tko god vjeruje u Sina Božjega, ima život vječni (usp. Iv 6).
 
3. Iskustva koja trenutačno živimo naglašavaju važne istine o čovjeku i svijetu. Sve stvoreno, pa tako ni čovječanstvo, ni povijest nisu stvarnosti nad kojima ljudi mogu imati posvemašnji nadzor. Dio smo otajstva, one stvarnosti koja se samo u okvirima zemaljskoga ne može ni shvatiti ni protumačiti ni živjeti.

Otajstvo života u nama živi kao čežnja za istinom, dobrotom i ljepotom, kao nada u vječni život, kao glas koji razlučuje dobro i zlo, kao svjetlo koje pruža nadu i djeluje ljubavlju. Ta spoznaja i vjera u Boga čini ljude poniznijima, sigurnijima i radosnijima. Ne prepoznati tu istinu vodi u skrivanje konačnosti svega što postoji, pa tako i u »skrivanje« smrtnosti. Poneseni raznim dostignućima u civilizaciji, možemo graditi na nepostojanu temelju i izgraditi poguban dojam da je čovjek gospodar vremena i svijeta. Vremena i životi u Božjim su rukama i u njegovu srcu.

S druge strane, svaku pohvalu zaslužuje koliko se napora, vremena i znanja ulaže u očuvanje života, u održavanje ljudskoga daha; koliko borbe za svaki ljudski život. I to često u našoj suvremenosti ne djeluje tako važno, pa se olako predlažu pristupi i donose odluke o prekidu života, bilo onoga u majčinoj utrobi, bilo starijih osoba. Dio otajstva svaki je dah darovan od Boga i život za koji su drugi spremni sebe izložiti opasnosti. Na tim vrijednostima treba nastaviti graditi kulturu i život naše domovine.
 
4. Kad smo pritisnuti nevoljama, bliža nam je i druga jednostavna istina: da smo upućeni jedni na druge, ovisni jedni o drugima, što ima za posljedicu da je solidarnost i suradnja put istinskoga življenja. Vjernici su po svom krštenju i pritjelovljenju Kristu uskrslomu jedna obitelj, međusobno braća i sestre, te su kao takvi pozvani biti svjedoci nade.

U djelovanju virusa koji hara čitamo način na koji djeluje zlo: najprije zavara, zatim prijeti i zatvara, da bi u srcima ugnijezdio strah. Tako malen, vidljiv tek u laboratorijima, a tako moćan, iznenađujuće napadan i razoran. Kao da je svijet zatekao nepripremljen. Unio je zbunjenost, prijetnju osamljenosti, čudnu hladnoću, osjećaj da smo u zamci iz koje ne znamo izići.

Možda nam takav pomogne da više vrjednujemo i cijenimo ono što nije odmah očito, što tako često izgleda nevidljivim, a ipak od toga živimo. Zapravo je vidljivo ako gledamo očima vjere, nade i ljubavi. Vidljivo je ako razmotrimo plodove. To vrijedi počevši od Boga do zadivljujućih djela milosrđa i plodova Božjega Duha. Stoga ne smijemo bahato reći da je Bog nevidljiv, da je duhovno nevidljivo, jer očito nismo u ruke uzeli primjereno sredstvo, pročistili srca, jer će upravo »čisti srcem gledati Boga« (Mt 5, 8). I znamo da je to jače od svakoga zla. Zato je važno čuvati ljudsku toplinu, radovati se s drugima, prepoznavati dar postojanja bližnjih.

Kršćanskomu pozivu suprotnost je sebičnost, jer kršćanin zna da ne živi sebi, nego Gospodinu u svojim bližnjima. Kršćanin upravo iz toga sebedarja razmišlja što može učiniti za druge, a da pritom ne iskušava Gospodina obijesno se izlažući pogibelji. Jedno je biti spreman dati i svoj život za bližnje, a drugo iskušavati Gospodina.
 
5. Lancu zla, tvrdoći i sporosti srca, svemu što je pogodilo i učenike nakon Isusove smrti, suprotstavlja se živa Kristova prisutnost. On je uz nas i osjećamo ga osobito u svojoj povezanosti i sjedinjenju u molitvi. Iako čovjek, kada je u potrebi, ponovno otkriva molitvu, važno je da ona sada ne bude prihvaćena iz straha, sužena na neku potrebu, nego da raste iz zahvalnosti Gospodinu, iz potpunoga predanja Bogu i traženja Božje volje. Mi vjerujemo u snagu molitve. Ona nas mijenja i pomaže nam suobličiti se Kristu u njegovu pouzdanju Ocu. Gospodin Isus zajedno s nama upućuje prošnju Ocu da nas oslobodi od Zloga i od zala.

Svi kojima je teško i u ovom trenutku mogu znati da molimo jedni za druge. Biskupi i prezbiteri u dnevnim euharistijskim slavljima mole za povjerene im vjernike i sve s kojima su duhovno povezani. Redovnici i redovnice u svojim zajednicama, te sve Bogu posvećene osobe prisutne u raznim životnim stvarnostima, upućuju na Svjetlo neugasivo. Obitelji s djecom i mladima u krugu obiteljske »kućne« Crkve jačaju vjeru u snagu molitve u svakidašnjem životu, osnažujući obiteljsku duhovnost. Pojedinci, osamljeni, izolirani i bolesni svojim molitvama i pouzdanjem u Boga dio su našega molitvenoga zajedništva, suosjećanja i ohrabrenja.

I nipošto ne zaboravimo Blaženu Djevicu Mariju i svete zaštitnike. Marija je naša i Isusova Majka, Pomoćnica i Pratiteljica u radosti i u bolima. I u tome je naša sigurnost. Nebeska Crkva svetih ne ostavlja nas u raljama tjeskobe. Ne propustimo ih zazivati i utjecati se njihovu zagovoru, posebno nebeskomu zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca.

Molitvom možemo dodirnuti, prihvatiti, zagrliti sve kojima je potrebna blizina Boga i čovjeka. To su ponajprije oboljeli, njihove obitelji i stradali u potresu. Molitvom smo potpora našim liječnicima i zdravstvenomu osoblju, onima koji omogućuju življenje u teškim okolnostima: od karitativnih djelatnika i socijalnih radnika preko policije, vojske, vatrogasaca i drugih služba do nositelja državnih i društvenih odgovornosti i dragovoljaca.
 
6. Braćo i sestre, ovo je vrijeme naše odgovornosti u ljubavi. Uz puno upita zašto Crkva postupa na određeni način, suočena sa širenjem bolesti Covid-19, treba reći da Crkva promiče život kao dar. I ako sebe ograničuje, njezin je glavni razlog čuvati život iz ljubavi. Tako djelujemo u svijesti da smo smrtni, ali znamo komu smo povjerovali i u kome je naše pouzdanje.

Tijekom korizme, a posebice u Velikom tjednu vidimo suočenu tamu nasuprot izražaja ljubavi. I naizgled jako pobožni zahtjevi i stajališta mogu u sebi kriti nerazumijevanje. Sada, dok prolazimo kroz još neviđen oblik crkvenoga života, u kojem je njeno euharistijsko središte narušeno, ostaju: navještaj, molitva i zajedništvo, vjerujem snažniji nego inače. I Crkva se drukčije otkriva u svojoj sakramentalnosti, to jest kao božanska i kao ljudska. Ona nije ljudska tvorevina i u njezinu je središtu Bogočovjek, Isus Krist. Bez njega ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15, 5).

Ovo su trenutci posebne priprave za Uskrs, u kojoj se čini da je korizma prerasla u dugo bdjenje, iščekivanje prožeto nadom, između patnje na križu i radosti pobjede nad smrću. Siguran sam da su u ovim poteškoćama mnogi pomislili i na odsutnost Boga, na njegovu šutnju, ali upravo ovo je vrijeme koje pruža mogućnost za veću osjetljivost i za odgovornost prema povjerenomu nam vremenu, da ga živimo u brizi za druge, u pozornosti prema potrebama bolesnih i starijih, u blizini i u brižljivosti za djecu. Iznimna je to prigoda za utjehu koju pronalazimo u Božjoj riječi. Njome Gospodin udaljava strah iz našega srca i po njoj je vidljivije da i Gospodin trpi s nama.
 
7. Premda zajedno s vama osjećam zabrinutost za povjerene mi vjernike i druge ljude, za naš hrvatski narod, znamo da Crkva uvijek ide putovima kušnja svijeta, praćena Duhom Svetim. On je plod Kristova uskrsnuća.
Svjesni smo da će posljedice nakon epidemije tražiti upravo onu snagu koju virus nije mogao zaraziti i uništiti: ljubav i solidarnost. To su pokretači koji osposobljuju ljude dobre volje u suočavanju s poteškoćama, osamljenošću, bijedom, nesigurnošću pred budućim.

Teško je reći koliko će vanjske okolnosti našega življenja doživjeti promjene. I u tome treba gledati otvaranje novih prostora i nade na svim područjima. Trebat će se nositi s višeslojnim obnovama i gibanjima u društvenom, gospodarskom i političkom smislu. Ipak, ovo nas iskustvo poučava da život nije samo pitanje prijetnja, koje mogu doći od ljudi ili iz prirode; da nije samo muka za svagdašnji kruh, nego je nešto onkraj i više od toga.

Zato sada, a tako ni u vremenu pred nama, ne smijemo zanemariti Otajstvo života. Ono je prisutno poglavito u čovjeku kao kruni Stvaranja; u čovjeku komu je Bog povjerio da upravlja stvorenim, da ga oblikuje i kultivira. Neodgovornost donosi bol mnogima. Nepoštovanje i nebriga okreće se protiv čovjeka.

Uskrsnuli Gospodin nas potiče da ne budemo prestrašeni pred poljuljanim ili srušenim nadama. Krist živi i prisutni među nama naša je istinska nada. On nas poziva da budemo otvoreni budućnosti, onomu prema čemu nas on vodi, gdje nas on čeka.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!
 
Vaš nadbiskup
† Josip kardinal Bozanić, v.r.
 
U Zagrebu, na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, 5. travnja 2020. godine