Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre u Kristu!
Pedeset godina života jedne župe ispisalo je stranice povijesti Božje vjernosti i ljudskih odgovora na tu vjernost. Iza ove obljetnice nalaze se tisuće slavljenih svetih misa, krštenja, prvih pričesti, krizmi, vjenčanja, ispovijedi i sprovoda. U ovoj su crkvi djeca rasla u poznavanju Isusa i prijateljstvu s njime. Ovdje su mladi pred Bogom tražili svoj životni put. Ovdje su supružnici obećavali vjernost. Ovdje su umorni pronalazili utjehu, grešnici oproštenje, ožalošćeni nadu, a bolesni snagu za nošenje križa.

Pedeset godina župe znači pedeset godina ljudskih radosti i rana položenih pred Gospodina. Znači pedeset godina u kojima je Bog ostao vjeran čak i onda kada ljudi nisu uvijek čuvali vjernost. Stoga danas zahvaljujemo svima koji su ugrađivali sebe u život ove župne zajednice: svećenicima koji su ovdje služili, redovnicama, pastoralnim i ekonomskim vijećnicima, vjeroučiteljima, sakristanima, orguljašima, pjevačima, ministrantima, čitačima, članovima različitih zajednica, dobročiniteljima, roditeljima i svima koji su ovu župu izgrađivali i nosili svojom molitvom, radom i žrtvom.

Ipak, jubilej je i Božje pitanje upućeno nama danas: što ćemo učiniti s baštinom koju smo primili? Današnja prispodoba o dvojici sinova koje otac šalje u vinograd pomaže nam prepoznati kakav je naš odgovor na to pitanje i ostati na pravome putu sinovstva. Otac obojici govori: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“ Jedan odgovara: „Neću!“, ali se poslije predomisli i ode. Drugi kaže: „Evo me, gospodaru!“, ali ne ode. Isus zatim postavlja jednostavno, ali odlučujuće pitanje: „Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ (usp. Mt 21,28-31). To je pitanje i ovoga jubileja: jesmo li kršćani samo po imenu i obećanju ili svojim životom doista vršimo volju Očevu?

1. Bog čeka naš današnji odgovor

Prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela govori o odgovornosti svakoga čovjeka pred Bogom. Narod se tuži da Božji put nije pravedan. To oslikava ljudsko nagnuće da se odgovornost za vlastite izbore prenese na okolnosti, društvo, prošlost ili druge ljude. Bog, međutim, narodu odgovara: „Nisu li vaši putovi nepravedni?“ Ako se pravednik odvrati od pravednosti i počini zlo, snosit će posljedice svojega izbora. Ali ako se bezbožnik odvrati od svoje opačine i počne vršiti pravo i pravednost, „živjet će i neće umrijeti“ (usp. Ez 18,25-28). Ove su riječi velika opomena, ali još više: velika nada. Bog čovjeka ne zatvara u njegovu prošlost. Nijedan grijeh ne mora biti posljednja riječ našega života. Nijedan pad ne mora postati konačna presuda. Čovjek se može obratiti. Može zastati, priznati da je išao pogrešnim putem i vratiti se Ocu.

Prvi sin iz Evanđelja rekao je ocu: „Neću!“ Bio je neposlušan. Ali Isus naglašava da se poslije predomislio i otišao u vinograd. Nije ostao vezan svojom prvom odlukom. Upravo je ta promjena srca, potvrđena djelom, bit obraćenja. U Svetome pismu obraćenje nije tek prolazan osjećaj žalosti zbog krivoga puta. Ono znači promjenu mišljenja, smjera i života. Pravo kajanje nije samo reći: „Žao mi je“, nego napustiti zlo i početi činiti dobro. Lako je govoriti kako je nekoć bilo više vjernika, više djece i više zajedništva. No kršćanska vjera nije nostalgija za prošlim vremenima. Ona je vjernost Bogu koji nas poziva danas.

Otac ne poziva sina da u nekoj budućnosti pođe u vinograd, poziv vrijedi za sadašnji trenutak: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“ Božji poziv uvijek ima svoje „danas“. Danas treba oprostiti. Danas se treba vratiti molitvi. Danas treba prekinuti s grijehom. Danas treba obnoviti bračnu vjernost. Danas treba doći na ispovijed. Danas treba pomoći čovjeku u potrebi. Danas roditelji trebaju ponovno preuzeti odgovornost za vjerski odgoj svoje djece.

Jedna od najvećih duhovnih opasnosti jest odgađanje obraćenja. Znamo što treba učiniti, ali mislimo da će poslije biti više vremena. Međutim, budućnost pripada Bogu, a nama je darovano ovo „danas“. Ovaj je jubilej milosni trenutak, nova prilika koju nam Bog daruje. Kakvi god bili jučer, Bog nas danas poziva da se vratimo u njegov vinograd.
 
2. Kristovo „da“ postalo je poslušnost

Sveti Pavao u Poslanici Filipljanima vodi nas u samo središte kršćanske vjere. Poziva vjernike da budu složni, da njeguju istu ljubav, da ne čine ništa iz suparništva i umišljenosti, nego da u poniznosti jedni druge smatraju višima od sebe. Zatim kaže: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu“ (Fil 2,5). Kršćanstvo nije ponajprije skup lijepih osjećaja, dobrih namjera ili uzvišenih riječi. Kršćanstvo je suobličenje Kristu. A Krist nam nije samo govorio o poslušnosti, poniznosti i ljubavi. On ih je živio.

Sveti Pavao kaže da se Krist, premda trajni lik Božji, nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego je oplijenio samoga sebe „uzevši lik sluge“. Ponizio se i bio „poslušan do smrti, smrti na križu“ (usp. Fil 2,7-8). Kristovo „da“ Ocu nije ostalo na riječima. Postalo je utjelovljenje. Postalo je služenje. Postalo je pranje nogu učenicima. Postalo je Getsemani, trnova kruna i križ. Postalo je darivanje vlastitoga života za naše spasenje.

U prvome sinu iz Evanđelja prepoznajemo grešnika koji se obraća. Ali u Isusu Kristu vidimo savršenoga Sina. On Ocu nije najprije rekao „neću“, a zatim se predomislio. Njegov je čitav život jedno potpuno i vjerno „da“ kao što će i sam reći: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4,34). Zato naše spasenje ne počiva na snazi naših obećanja, nego na vjernosti Kristova predanja. Mi često obećamo pa ne izvršimo. Zanesemo se, donesemo odluku, osjetimo dobru želju, ali zatim brzo odustanemo. Krist je, naprotiv, poslušan do kraja. U njegovu „da“ Ocu nalazi se izvor snage za naše obraćenje.

Sveti John Henry Newman u propovijedi naslovljenoj Obećavati, a ne činiti upozorava da između dobroga osjećaja i konkretnoga djela može postojati velika udaljenost. Čovjek može biti dirnut, može nešto iskreno poželjeti i sebi obećati, a ipak ništa ne promijeniti. Zato Newman sažima duhovnu borbu riječima: „‘Djela, a ne riječi i želje’ - to mora biti geslo vaše borbe i temelj vaše sigurnosti.“ (Parochial and Plain Sermons, sv. I., propovijed XIII.).

To ne znači da se čovjek spašava vlastitim djelima bez Božje milosti. Sve započinje Božjim darom. Sam sveti Pavao govori da Bog u nama izvodi „i htjeti i djelovati“ (Fil 2,13). Ali milost nije izgovor za pasivnost. Ona nas pokreće i osposobljava da činimo dobro. Bog nam daje snagu, ali mi trebamo odgovoriti. On otvara vrata, ali mi trebamo kroz njih proći. Katekizam Katoličke Crkve uči da je vjera dar Božji, ali također upozorava riječima Jakovljeve poslanice da je „vjera bez djela mrtva“ te da Kristov učenik mora vjeru ne samo čuvati nego i ispovijedati, svjedočiti i odvažno širiti (usp. KKC, 1814-1816). Živa vjera postaje vidljiva u ljubavi, vjernosti, služenju i žrtvi.

Zato je središte župnoga života upravo euharistija. Na oltaru Kristovo predanje nije samo riječ niti uspomena. Ono postaje sakramentalno prisutno. Krist nam ponovno daruje svoje Tijelo i Krv. Prima nas takve kakvi jesmo, ali nas ne ostavlja takvima. Hrani nas kako bismo i mi postali sinovi i kćeri čiji život govori: „Evo me, Gospodine, vršit ću tvoju volju.“

3. Pedeset godina u Očevu vinogradu

Isusova prispodoba govori o vinogradu. U Svetome pismu vinograd je slika Božjega naroda, prostora u kojemu Bog djeluje i u koji poziva svoje suradnike. U tome smislu i župa je dio Očeva vinograda. Ona nije samo crkvena zgrada, ured ili teritorijalna jedinica. Župa je zajednica pozvanih i poslanih. Drugi vatikanski sabor kaže da „župa pruža očit primjer apostolata zajednice“ jer različite ljude okuplja u jedno i uključuje ih u sveopće poslanje Crkve (usp. AA, 10). Župa je zdrava kada njezini članovi ne pitaju samo što će od nje primiti, nego što će joj darovati. Ona živi kada vjernici ne ostaju promatrači, nego postaju radnici u vinogradu.

Vaša je župa osnovana 1. siječnja 1976. godine, odvajanjem od Župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Tada vam je na poseban način povjeren ovaj dio Očeva vinograda. Mnogi su tijekom tih desetljeća odgovorili na njegov poziv. Netko je darovao svoje vrijeme. Netko je poučavao djecu. Netko je pjevao. Netko je uređivao oltar. Netko je pomagao potrebnima. Netko je u tišini svakoga dana molio za župu. Mnoga od tih djela nisu zapisana u kronikama, ali su zapisana u Božjemu srcu.

Danas zahvaljujemo za sva ta tiha „da“, za mala djela vjernosti koja su se ponavljala iz dana u dan. Župu su gradile ruke onih koji su ljubav prema Crkvi pretvarali u darovano vrijeme, služenje i žrtvu. Međutim, isti Otac danas šalje novu generaciju u vinograd. Budućnost ove župe neće biti osigurana samo obnovljenim zgradama i dobro organiziranim proslavama. Ovisit će o tome hoće li u obiteljima biti života i žive molitve, hoće li roditelji djeci prenositi vjeru, hoće li nedjeljna euharistija ostati središte života, hoće li mladi ovdje pronaći svoje mjesto i hoće li se iz ove zajednice rađati nova svećenička i redovnička zvanja.

Budućnost župe ovisit će i o tome hoće li među vama biti sloge o kojoj govori sveti Pavao: bez suparništva i umišljenosti, sa spremnošću da se ne brinemo samo za svoje, nego i za ono što se tiče drugih. Župa nije skup pojedinaca koji slučajno dolaze u istu crkvu. Ona je obitelj Božja usred koje i sam Otac prebiva. U njoj radost jednoga treba postati radost svih, a križ jednoga teret koji se nosi uz pomoć svih.

Vaša župa nosi ime Sveta Tri kralja. Mudraci s Istoka nisu ostali kod želje da pronađu novorođenoga Kralja. Krenuli su na put. Napustili su sigurnost svojih domova. Podnijeli su napor i neizvjesnost. Tražili su, raspitivali se, slijedili zvijezdu i napokon se poklonili Kristu. Njihova vjera imala je noge koje su hodale, oči koje su tražile, koljena koja su se prignula i ruke koje su darivale.

To treba biti i duhovni lik ove župe: zajednica koja traži Krista, klanja mu se i donosi svoje darove. Zajednica koja ne ostaje zatvorena u sebe, nego pokazuje put do Krista onima koji ga još traže. U vremenu u kojemu mnogi više ne znaju prema kojoj zvijezdi usmjeriti život, vaša je zadaća biti znak da se punina istine i ljubavi nalazi u Isusu Kristu.


Draga braćo i sestre, kada bi zidovi vaše župne crkve mogli govoriti, pripovijedali bi o bezbrojnim molitvama, suzama, zavjetima, zahvalama i susretima s Bogom. Zidovi pamte našu povijest, ali Krist u nama i po nama danas piše novu stranicu. Svakome od nas govori: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!“ Možda smo mu rekli: „Neću“, pa se udaljili od molitve, sakramenata i Crkve. Ali put povratka još je otvoren. Otac nas zove. Još možemo ustati i krenuti. Možda smo mnogo puta rekli: „Evo me, Gospodine“, ali nismo pošli. Danas je trenutak da obećanje postane djelo: da oprostimo, obnovimo molitvu i pružimo ruku onomu tko nas treba.

Neka ova pedeseta obljetnica bude početak nove vjernosti. Neka u ovoj župi nijedno dijete ne odraste bez iskustva Božje ljubavi. Neka nijedan mladi čovjek ne ostane bez potpore u traženju svojega poziva. Neka nijedna obitelj ne bude sama u svojoj nevolji. Neka nijedan bolesnik i starac ne budu zaboravljeni. Neka nijedan siromah ne pokuca na vrata ove zajednice a da u njoj ne susretne prijazno lice i srce koje suosjeća.

Sveta Tri kralja krenula su za zvijezdom i pronašla Krista. Neka i ova župa u desetljećima koja dolaze bude poput betlehemske zvijezde: postojana u vjeri, jasna u svjedočanstvu i ponizna u služenju. Neka svojim životom pokazuje put prema Kristu. Jer na kraju neće biti presudno koliko smo lijepih riječi izgovorili, koliko smo proslava organizirali ni koliko smo puta nešto obećali. Presudno će biti jesmo li ljubili, jesmo li služili i jesmo li danas vršili volju Očevu.

Stoga, zahvalni za proteklih pedeset godina i puni nade pred budućnošću, zajedno recimo Gospodinu: „Evo nas! Pošalji nas u svoj vinograd. Daj da naše riječi postanu djela, naša vjera ljubav, a naš život vjerno i postojano 'da' tvojoj volji.“ Amen.