Riječ Nadbiskupa

Dragi biskupe Vlado, odgojitelji, duhovnici, bogoslovi, drage sestre, djelatnici i suradnici!

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova uvijek nas vraća onomu bez čega sve drugo gubi smisao: srcu. Čovjek može izgubiti zdravlje i ostati čovjek. Može izgubiti imetak i ostati čovjek. Može izgubiti ugled i ostati čovjek. Ali ako izgubi srce, izgubio je središte iz kojega izvire njegov život. Zato danas Krist ne traži od nas u prvome redu izvrsnost, uspješnost ni sposobnost. Traži srce.

Danas ne obilježavamo jednu pobožnost, niti samo častimo lijepu sliku probodenoga Srca. Crkva danas stoji pred objavom Kristove najdublje istine o sebi, pred tajnom Božjega Srca. To znači da ova svetkovina ne traži od nas toliko ozbiljnost teološke analize, koliko iskrenost i istinu. Ne pita nas prvo što znamo o Kristu, nego kakav odnos imamo s njime. Krist nas jednoga dana neće pitati što smo naučili, nego će gledati kakvo nam je srce.

Bogoslovija je, bez sumnje, milosno mjesto. To je prostor u kojemu Crkva s velikom ozbiljnošću oblikuje buduće svećenike. To je mreža odnosa iz kojih se uči misliti, razlikovati, govoriti i tumačiti u istini prožetoj evanđeljem. Ovdje, dragi bogoslovi, ulazite u bogatstvo Objave, dubinu teološke tradicije i preciznost crkvenoga nauka. I to je nužno jer Crkva ne treba površne pastire ni ljude koji improviziraju u stvarima vjere.

No upravo zato bogoslovija nosi i jednu posebnu kušnju. Moguće je, naime, naučiti mnogo o Kristu, a postupno izgubiti živ odnos s njime. Moguće je proučavati Evanđelje, a ne dopustiti evanđelju da razotkrije i preobrazi život. Moguće je govoriti o Božjoj ljubavi, a iznutra ostati hladni i zatvoreni. Moguće je postati stručnjak za pitanja vjere i govor o Kristu, a ne znati slušati njegovo Srce.

Zato Isusove riječi danas odjekuju posebnom snagom: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 29). Primijetite: Isus ne kaže samo da učimo nešto, nego da učimo od njega. On ne daje samo sadržaj, nego samoga sebe. On ne nudi samo nauk, nego odnos.

Poznate su vam riječi pape Benedikta XVI. s početka enciklike Bog je ljubav: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“ (br. 1). Upravo zato Crkva danas pred nas stavlja Srce Isusovo. Ne kao predmet pobožnosti među mnogim drugim pobožnostima, nego kao vidljivi znak toga susreta s Kristom. Srce Isusovo nije tek simbol jedne kreposti. Ono je znak Boga koji ljubi, Boga koji traži čovjeka i Boga koji se daruje do kraja.

Presveto Srce Isusovo stoga za nas nije pobožna slika koja budi emocije, niti je tek simbol jedne duhovnosti. Ono je objava samoga Boga. U Kristu nam Bog pokazuje kakav je. Ako želimo znati tko je Bog, ne trebamo početi od apstraktnih definicija, nego od evanđeoskih prizora. Gledaj Krista kako dotiče gubavca kojega svi drugi izbjegavaju. Gledaj kako sjeda za stol s grešnicima. Gledaj kako plače nad Jeruzalemom (usp. Lk 19, 41) jer vidi tvrdoću srca. Gledaj kako pere noge učenicima (usp. Iv 13, 5), svjestan da će ga izdati i zatajiti. Gledaj ga na križu kako moli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). I naposljetku gledaj kako dopušta da mu koplje probode bok, iz kojega „odmah poteče krv i voda“ (Iv 19, 34).

To je Srce koje Crkva danas stavlja pred nas. To je Srce kojemu smo pozvani suobličiti svoje.
 
1. Čuvaj srce!
U tome svjetlu nameće se prvi imperativ: čuvaj svoje srce! Knjiga Mudrih izreka kaže: „A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (Izr 4, 23). To nije pobožna metafora, nego duhovna realnost. Srce u biblijskome smislu nije samo sjedište osjećaja, nego središte osobe, mjesto odluka, mjesto susreta s Bogom.

Srce može ostati zanemareno ako se svjesno ne njeguje. Može se dogoditi da uredno molite časoslov, redovito sjedite na predavanjima, sudjelujete u liturgiji i ispunjavate sve vanjske zahtjeve formacije, a da vam srce postane daleko i zatvori se.

Sveti Pavao upozorava: „Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje… a ljubavi ne bih imao - ništa sam“ (1 Kor 13, 2). To su riječi koje ne ostavljaju prostora za krivo tumačenje. Pavao ne govori protiv znanja. I sam je bio iznimno obrazovan. No jasno postavlja hijerarhiju: znanje bez ljubavi ne vodi punini, nego ispraznosti.

Tijekom vaše formacije izloženi ste realnoj opasnosti da znanje koje stječete postane sredstvo samopotvrđivanja. Može se razviti suptilna oholost: osjećaj da razumijete više od drugih, da vidite jasnije, da ste kompetentniji. To stvara distancu. Srce se zatvara, a razum preuzima kontrolu. No Krist ne traži kontrolu, nego predanje.

Zato Pavao ne želi samo shvatiti Krista, nego ga dublje upoznati (usp. Fil 3, 10). Upoznati Krista znači ući u odnos, dopustiti da on oblikuje naše misli, želje, reakcije. To uključuje molitvu koja nije samo izgovaranje riječi, nego susret. Uključuje šutnju pred Gospodinom. Uključuje spremnost da nas Božja riječ ponekad uznemiri, razotkrije i pozove na obraćenje.

Isusove riječi farizejima trebale bi odjekivati i na ovome mjestu formacije: „Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate“ (Iv 5, 39-40). Moguće je, dakle, biti okružen Božjom riječju, a ne doći k Bogu. To je paradoks religioznoga života bez živoga odnosa s Kristom.

Zato je potrebno biti konkretan. Kada molitva postane samo obveza koju treba izvršiti, srce se polako hladi. Kada liturgija postane samo služba koju treba korektno „odraditi“, gubi se dimenzija klanjanja. Kada duhovni razgovor postane formalnost, nestaje iskrenost. Kada se ljudi počnu promatrati kao „pastoralni slučajevi“, a ne kao osobe, gubi se evanđeoska osjetljivost.

U takvome ozračju rađa se cinizam, jedna od najopasnijih bolesti vjerničkoga života. To ne mora biti glasan bunt protiv Boga. Ponekad je to tiha unutarnja hladnoća u kojoj izvana sve izgleda uredno, a iznutra blijede čuđenje, zahvalnost i radost.

Zato je pitanje s kojim se danas svatko od nas suočava vrlo jednostavno, ali zahtjevno: čuvam li svoje srce?
 
2. Ostani ranjiv!
Drugi naglasak koji proizlazi iz otajstva Srca Isusova jest poziv da ostanemo ranjivi. Na Kalvariji vidimo otvoreno Božje srce. „Jedan mu od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19, 34). Crkva u tome događaju vidi više od povijesnoga detalja. To je objava Božje ljubavi koja ide do kraja, ljubav koja ne uzmiče, nego se daruje.

Poslanica Hebrejima kaže: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima“ (Heb 4, 15). To znači da Kristovo svećeništvo nije udaljeno od ljudske stvarnosti. Krist ne spašava izvana, nego iznutra. On ulazi u ljudsku krhkost, u patnju, u napast, u smrt.

Svaki je krštenik, a svećenik na poseban način, pozvan biti dionikom toga svećeništva. To ima vrlo konkretne posljedice. Postoji napast da tijekom formacije podignete oklop. Naučiti ispravno govoriti, naučiti pravilno reagirati, naučiti zadržati kontrolu nad sobom - sve to može biti korisno, ali postaje prepreka ako iza toga stoji potreba skrivanja vlastite slabosti.

Svećenik koji ne priznaje vlastitu potrebu za milošću lako postaje funkcionalan, ali ne i plodan. Može upravljati, organizirati, voditi, ali teško može istinski dotaknuti ljudska srca. Ljudi ne traže savršenstvo, nego autentičnost.

Sjetimo se Petra. Bio je prvi među apostolima. Bio je gorljiv, hrabar, imao je inicijativu. Obećavao je vjernost do smrti. No, ipak je pao. I nije pao pred vojskom i pred mučenjem, nego pred pitanjem jedne sluškinje. Upravo u padu u kojemu je doživio vlastiti slom, počinje njegovo pravo oblikovanje, jer Isus ne traži od Petra savršenstvo, nego ljubav. „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ (Iv 21, 15).

U tome svjetlu možemo razumjeti i svjedočanstvo blaženoga Alojzija Stepinca. Njegova se veličina ne vidi samo u čvrstoći stava, nego u srcu koje pod teretom križa nije otvrdnulo. Zatvor, nepravda i sužanjstvo mogli su ga zatvoriti u gorčinu, ali su ga, po milosti, još dublje povezali s Kristom. Zato njegovo svjedočanstvo nije tek primjer ljudske hrabrosti, nego znak srca koje je ostalo otvoreno Bogu i onda kada je bilo ranjeno. Upravo takva ranjivost, sjedinjena s Kristovim Srcem, postaje plodna za Crkvu. Takva škola križa ne zatvara čovjeka u sebe, nego ga, ako ostane u Kristu, čini ocem drugima.

Ako nikada ne iskusite vlastitu nemoć pred Bogom, kako ćete razumjeti one koji vam dolaze slomljeni? Ako nikada ne plačete pred Gospodinom, kako ćete prepoznati suze drugih? Ako nikada ne priznate vlastitu potrebu za oproštenjem, kako ćete uvjerljivo naviještati milosrđe?

Riječi upućene svetome Pavlu: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 9), nisu bile poziv na pasivnost ni opravdavanje slabosti. Bile su poziv na istinu. Nama govore da prava zrelost nije odsutnost slabosti, nego sposobnost da se vlastita slabost preda Kristu. Velika opasnost religioznoga života nije slabost, nego gluma. Glumiti nepovredivost, glumiti savršenstvo, glumiti duhovnu sigurnost. No, gluma ne liječi. Autentičnost liječi.

Presveto Srce Isusovo nas poziva da postanemo ljudi čije je srce zahvaćeno milošću, otvoreno i sposobno ljubiti.
 
3. Voli ljude!
Treći je naglasak logičan slijed prva dva: ljubite ljude. Srce Isusovo nikada nije zatvoreno u sebe. Uvijek je otvoreno drugima. „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28). Ove riječi ruše svaku selekciju. Krist ne bira savršene, nego poziva sve.

Evanđelje kaže da se Isus sažalio nad mnoštvom „jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“ (Mt 9, 36). To je pogled na koji ste pozvani. Ne pogled koji procjenjuje i osuđuje, nego pogled koji suosjeća.

Ljudi vrlo brzo osjete živi li svećenik iz susreta s Kristom ili prenosi samo naučeno iz knjiga. Možda to neće znati izraziti, ali će osjetiti. Osjetit će govori li iz srca ili samo iz naučenoga. Osjetit će sluša li ili samo čeka odgovore. Osjetit će je li prisutan ili rastresen.

Jednoga ćete dana susretati ljude koji više neće trebati objašnjenja nego blizinu. Doći će vam roditelji slomljeni zbog djeteta koje je krenulo pogrešnim putem. Doći će supružnici koji više ne znaju kako spasiti svoj brak. Doći će bolesnici kojima se život približava kraju. Doći će mladi koji će se boriti s besmislom i usamljenošću. U takvim trenutcima neće ih utješiti vaša učenost, nego vaše srce. Neće im trebati stručnjak za religiju, nego čovjek koji ih može dovesti Kristu.

Ono što ostaje u konkretnome životu nije dojam vaše intelektualne širine, nego iskustvo blizine. Ljudi će se sjećati jeste li ih slušali, jeste li imali strpljenja, jeste li donosili mir. To ne znači da znanje nije važno, nego da mora biti u službi ljubavi. Ako slabe ljude počnemo doživljavati samo kao smetnju, a zahtjevne samo kao teret, tada Srce Isusovo još ima prostora oblikovati naše srce.

„Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (usp. Iv 10, 11). To nije metafora, nego stvarnost koja se nastavlja u svećeničkome životu. To znači darivati vrijeme, energiju, pažnju, ponekad i bez vidljivih rezultata. To znači ostati uz ljude i onda kad su teški, i onda kad ne uzvraćaju.

Zato se već sada pitajte učite li voljeti konkretne ljude koje susrećete ili živite u svijetu idealnih konstrukcija. Jer svećeništvo se ne živi u teoriji, nego u susretima.
 
Dragi bogoslovi, danas donesite odluku da nećete dopustiti da vam srce otvrdne.

Bit ćete pozvani na čuvanje mnogih stvari u životu: nauka, discipline, službe, odgovornosti. No, jednoga dana nećete stajati pred Kristom sa svojim ispitima, diplomama, akademskim naslovima ni pastoralnim uspjesima. Stajat ćete pred njim sa svojim srcem. Ako izgubite srce, izgubit ćete sve. Svećenik bez srca još uvijek može funkcionirati, ali više ne nosi Krista.

Ne dopustite da postanete ljudi koji znaju govoriti o Bogu, a više ga ne slušaju. Ne dopustite da vam molitva postane prazna dužnost, a liturgija izvedba. Ne dopustite da vam ljudi postanu zadaci.

Gledajte Srce Isusovo. Ono nije zatvoreno. Ono je probodeno. Otvoreno. Darovano. Neka ono bude mjerilo vašega života.

Budite ljudi koji se u poniznosti mole. Budite ljudi koji slušaju. Budite ljudi koji suosjećaju. Budite ljudi koji ljube - konkretno, strpljivo, do kraja. Ne bojte se biti slabi pred Bogom. Bojte se jedino da vam srce ne otvrdne.

Ako ostanete blizu Srcu Isusovu, nećete pogriješiti u svome pozivu. Ako se od njega udaljite, ni najveće znanje neće vas spasiti od praznine. Crkvi danas ne trebaju svećenici koji će govoriti o Srcu Isusovu. Trebaju joj svećenici koji će imati srce nalik njegovu.

Jednoga dana ljudi će zaboraviti mnoge vaše propovijedi. Zaboravit će i većinu onoga što ste govorili, ali neće zaboraviti jesu li u susretu s vama osjetili da ih Krist ljubi. Zato ne čuvajte samo svoje znanje. Ne čuvajte samo svoj ugled. Ne čuvajte samo svoj poziv. Čuvajte srce jer iz njega izvire život. Jer će jednoga dana ono samo stajati pred Kristovim pogledom. Amen.