Riječ Nadbiskupa

Donosimo prijevod homilije zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koju je izrekao na talijanskom jeziku, u euharistijskom slavlju na početku 49. Susreta generalnih tajnika CCEE-a u Zagrebu:    Draga braćo u biskupstvu i prezbiteratu!
Draga braćo i sestre u Kristu!
 
1. Riječ Božja koju smo upravo čuli daje nam razne poticaje za razmišljanje.

Počevši od Evanđelja, dopuštam si neka opažanja: odmah od prvih redaka Evanđelja uočava se kontrast između kretanja i nepokretnosti. Isus uzlazi, prolazi, stiže... Isus je u stalnome pokretu i susreće uzetoga. Kod paralitičara možemo vidjeti posljedice nepomičnosti i paralizu čovjeka, nesposobnost kretanja, osobito one da ide prema drugima, da svoj život stavi u službu drugih.

U Isusovoj slici, u njegovu gibanju, ali i u gibanju onih koji mu donose uzetoga, pojavljuje se slika Crkve na koju nas voli podsjećati papa Franjo: Crkva koja je poslanje, ide prema drugima, zna slušati potrebe drugih, čak i one duboke. Papa Franjo u Apostolskoj konstituciji Praedicate Evangelium piše: „Za to je (Crkva) pozvana: naviještati Evanđelje Sina Božjega, Krista Gospodina, i njime pobuditi vjeru u svim narodima koji slušaju (usp. Rim 1, 1-5; Gal 3, 5). Crkva ispunjava svoju zadaću ponajprije kad svjedoči, riječju i djelom, milosrđe koje je sama primila kao darovano.“ (PE 1)

Suočeni sa slikom Crkve u pokretu, u osluškivanju, u traženju, usmjereni na razumijevanje i ublažavanje rana čovječanstva, svatko vjerojatno osjeća potrebu da mu se oprosti nepokretnost, kada nije u stanju da se pokrene, da služi drugima.

Čudo sadržano u riječima „ustani i hodi“ ponovno se ponavlja u milosti i snazi Duha Svetoga koji ujedinjuje kretanje čovjeka prema Gospodinovu vazmenom otajstvu. To je život Crkve, ono što Crkva živi i naviješta. To je Crkva na putu, koja okuplja i pokreće ljude do kojih dolazi milost. Da bi Crkva ostala na pravome sinodskom putu, pozvana je uvijek iznova vraćati se u milost Božju. Tu sve počinje. Tu se nalazi istinska Božja prisutnost, tu se susreće ono što je autentično.

2. Prvo čitanje nudi nam daljnja opažanja. U pročitanome odlomku Knjige proroka Amosa, u sukobu između svećenika Amasije i proroka, uz sudjelovanje izraelskoga kralja, može se reći da se u obzir uzimaju vjerska i svjetovna moć te proroštvo. Između religijske i svjetovne moći postoji nejasna isprepletenost, više sudioništva negoli otvorenosti istini. U tome se spletkarenju pokušava ograničiti proroštvo. Čovjek određuje prostor u kojemu Duh mora djelovati i određuje na što mora ukazati, otvarajući opasnost da se guši djelovanje Duha i da se udalji od Istine.

Božja poniznost, koju u ovome odlomku možemo prepoznati iz skromnoga podrijetla proroka, uvijek nas stavlja pred kušnju da upravljamo Bogom kako želimo. Potrebno je puno nutarnje iskrenosti da se istinski sluša Duha, da se sudioništvo pretvori u zajedništvo, da se zajednički hod pretvori u sinodalnost. Svaki je vjernik pozvan živjeti svoju proročku dimenziju kako bi Crkva mogla ispuniti svoje poslanje.

3. Ovdje u Zagrebu mogu posvjedočiti da Crkva u liku kardinala mučenika Alojzija Stepinca prepoznaje primjer otvorenosti proročanstvu. Papa Benedikt XVI., u svom apostolskom pohodu Hrvatskoj 2011. godine, opisuje blaženoga Kardinala kao „neustrašivoga pastira, primjera apostolskoga žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i u crkvenome životu… Zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakomu totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, 'odvjetnik' svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je 'branitelj' Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom“ (Nagovor Benedikta XVI. u katedrali u slavlju Večernje s biskupima, prezbiterima, redovnicama, redovnicama i sjemeništarcima te molitvom na grobu bl. Alojzija Viktora Stepinca, 5. lipnja 2011.).

Draga braćo i sestre, molimo da Crkva u Europi na sinodskome putu bude otvorena Duhu Svetomu, u osluškivanju istinskih potreba braće. Molimo da bude Božja zagovornica u obrani čovjekova prava na život s Bogom pred starim i novim ideologijama, odnosno onima protiv kršćanske antropologije i pred izvanrednim situacijama koje pogađaju stanovništvo u Europi i u svijetu.

U ovome euharistijskom slavlju posebno molimo za mir u Ukrajini.

Danas, na spomen Svetih prvomučenika rimske Crkve, zazovimo Boga da nas utvrdi u vjeri kako bismo mogli dočekati plod njihove žrtve.

Neka nas zagovara Blažena Djevica Marija, Kraljica mučenika i mira.