Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre u Kristu!
 
Okupili smo se u ovom bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca nošeni vjerom Crkve koja naviješta anđelovim riječima: „Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ (Lk 2, 11-12). U toj vjeri smo načas zaustavili svoje aktivnosti, pripreme za blagdane, svoju rutinu te smo došli ovdje kako bismo zajedno uronili u „događaj koji nam je obznanio Gospodin“ (Lk 2, 15). Odavde ćemo se vratiti svojim kućama s onim što smo i kako ovdje doživjeli.  

Na sličan su se način ponašali pastiri kojima je anđeo Gospodnji objavio blagu vijest Kristova rođenja, „veliku blagovijest za sav narod“ (usp. Lk 2, 10). Oni prvo izlaze iz pastirske rutine čuvanja straže kod stada, potičući jedni druge: „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin” (Lk 2,15 ). Potom se vraćaju „slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno“ (Lk 2,20).

U odlomku Lukina izvještaja o Isusovu rođenju, koji smo čuli, zadržat ćemo se na slici susreta pastira s viješću o Isusovu rođenju. Posebno je upečatljiv njihov povratak s mjesta rođenja. Vratili su se kući na svoje stare poslove, na poznata mjesta i među poznata lica. Vratili su se starim poslovima kao novi ljudi. Drugačije su mislili, drugačije su se ponašali, bili su drugačiji. Bili su to novi ljudi. Pokušajmo trima opažanjima proniknuti Božju logiku koja je dovela do te promjene te je usvojiti u svojim životima.
 
1. Izvanrednost u običnosti i odbačenosti

Bog se pokazuje u onome što najmanje privlači pozornost ljudi. Isusovo rođenje nas vodi u Betlehem, gradić smješten usred pastirskih brda. U njemu kao da je vrijeme stalo. Naizgled se ne događa ništa novo. Ako je Betlehem imao zlatne godine, bile su iza njega. U njemu su se dogodile barem dvije stvari kojima se taj gradić mogao ponositi: ženidbeni vez između Rute i Boaza iz kojeg su proizašla dva poznata potomka — kralj David i Isus Krist te pomazanje Davida za kralja.

Knjiga o Ruti pomogla je prevladati uski i netrpeljivi provincijalizam, kao i nacionalne i rasne barijere. Ruta je bila Moapka, a Boaz Hebrej. Njihovo se zajedništvo utkalo u Isusovo rodoslovlje, a Knjiga o Ruti predstavlja jednu od najljepših biblijskih pripovijesti o vjernosti, plemenitosti, velikodušnosti i sućuti za koju su ljudi sposobni, što ne ostaje bez nagrade pred Bogom.

Kralj David je odrastao u Betlehemu i tamo je pomazan za kralja Izraela. Poznato je kako je Bog poslao Samuela u Betlehem pomazati za kralja jednog od Jišajevih sinova. Samuel je najavio razlog svoga dolaska i Jišaj je doveo pred njega pet svojih vrsnih sinova. Svaki je redom odbijen. Ostao je najmlađi, David, koji je bio tek mladić rumenih obraza, koji je dane provodio u polju sa svojim stadima. Samuel je upravo njega pomazao za kralja nad Izraelom.

U noći Spasiteljeva rođenja među glavnim protagonistima događaja nalazimo pastire. Čuvali su svoja stada upravo onako kako su to činili pastiri tisuću godina prije njih.

Pastiri nisu bili dobro prihvaćeni u hramskim krugovima. Na njih se gledalo prijekim okom jer su živjeli na rubu zajednice praktičnih vjernika. Mogli bismo reći da nisu bili dobri „crkveni ljudi”. Nisu imali vremena držati se obrednih pravila. U sinagogu bi unijeli miris tora te tamo nisu bili dobrodošli.  

U jednoj od pećina „najmanjeg od gradova Judinih“, ušima i očima najmanjih među najmanjima od stanovnika toga grada Bog povjerava događaj koji je promijenio, te nastavlja mijenjati, tijek ljudske povijesti. Tišinu tih drevnih brežuljaka prekinuo je glas anđela, a žarka svjetlost s neba raspršila je sjene i tamu toga mjesta. Nije to bio ni prvi ni posljednji put da je Bog probio krutost i formalizam institucionalne religije kako bi svoju poruku uputio ljudima.

Sve nam ovo, draga braćo i sestre, otkriva kako Bog ostvaruje svoj naum i ispisuje stranice svoje povijesti usred buke, ratova, nemira, blještavila, reklama, arena i pozornica ovoga svijeta. No, ne dolazi po logici i očekivanjima ovoga svijeta, ponekad ni po logici i očekivanjima vjerskih službenika. Dolazi na način da obasja tamu, ohrabri uplašene, uvede u poklonstvo, pokaže se u djetetu, izvuče nas iz naše rutine i otvori otajstvu baš kao što se to dogodilo pastirima one svete noći. Čuvajte zato jednostavnost i čistoću svoga srca i svoga pogleda. Budite spremni na iskorake iz svoje rutine. Pronositelj radosne vijesti evanđelja, reći će papa Franjo, je hodočasnički narod Božji, „koji uvijek nadilazi svaki, iako nužan, institucionalni okvir“ (usp. Franjo, Evangelii gaudium, 111). To ste vi braćo i sestre. Ako nekada i nailazite na nerazumijevanje crkvenih pastira, neka vas to ne omete da kao sinovi i kćeri Crkve u ljubavi podupirete njezino poslanje, svjesni da svatko od nas ima različite perspektive, zaduženja i razine odgovornosti.
 
2. Povratak svakodnevnim dužnostima

Ideja povratka zauzima važno mjesto u religioznoj misli. Pastirima je možda bilo draže ostati kod jaslica, ali nisu mogli. Trebali su se vratiti svojim ovcama i svojim obiteljima. Strogi glas dužnosti pozvao ih je natrag.

I nama je često draže ostajati u dugim molitvama, zadržati se kod oltara ili jaslica i zaboraviti ranjeni svijet koji se nalazi izvan svetišta. Možda bismo željeli produljiti trenutke zanosa te zaboraviti sivilo i tupost svijeta koji nas čeka.

U šestom poglavlju Knjige o Izaiji koje nosi naslov Knjiga o Emanuelu, prorok Izaija je doživio duboko iskustvo u hramu. Imao je blaženu viziju Boga te je osjetio djelovanje Božje milosti koja mu je čistila usne i srce usred buke i galame svijeta izvan hrama. Možda je želio da taj trenutak traje zauvijek, ali Bog ga šalje natrag narodu koji treba obraćenje.

Sjetite se iskustva preobraženja gdje su Isus, Petar, Jakov i Ivan na visokoj gori uživali prisutnost svetoga te su poželjeli ostati daleko od svega. Tek što je Petar izgovorio: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice” (Mk 9, 5), morao je sići u dolinu ljudske patnje. Tu ga je, kao i ostale učenike, čekao dječak s epilepsijom usred bolna napadaja, zajedno s ocem koji je patio i više od svoga sina.

Jedno od naših velikih napasti je držati našu vjeru previše zatvorenom, ograničenom na bogoslužne prostore ili svete ure. To je napast koju čujemo i iz usta onih koji ne vjeruju kad kažu da Crkvu treba vratiti u sakristiju, da nema što raditi izvan nje. Naš bi odgovor samima sebi i drugima trebao biti da nas ono što se događa u crkvi, u sakramentima i molitvi priprema za ono što se događa u svijetu. Ovaj povratak je zapravo ono što papa Franjo želi kad nas poziva „izići iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“ (usp. Franjo, Evangelii gaudium 20).

3. Preobraženi navjestitelji

Promatrajući pastire nakon poklona malom Isusu, opažamo da to nisu bili isti ljudi koji su ostavili svoje ovce i pošli u Betlehem. Nešto im se dogodilo. Vratili su se s novom objavom, vratili su se slaveći i hvaleći Boga, ukratko: svjedočeći. To su mogli učiniti samo preobražena života.

Uputili su se pogledati što se dogodilo, događaj koji im je obznanio Gospodin. Nisu išli slušati o apstraktnim idejama. Nisu bili u potrazi za filozofijom. Gospodin im je navijestio događaj, ne ideju. Taj veličanstveni događaj Izraelove i ljudske povijesti Bog je zaogrnuo u lik novorođenčeta. Zamislite velikog Boga svemira kako se otkriva u licu bespomoćna djeteta. Ipak, to je temeljni smisao Božića. Bog nam je rekao tko je On u licu djeteta.

To nam pokazuje osnovnu narav kršćanske objave. Bog nam ne govori tko je On u nerazumljivim idejama, nego u događajima i djelima, u svojoj riječi koja se ostvaruje. Bog nam govori tko je u onome što čini.

Cijela povijest spasenja svjedoči o tome. Veliki događaj Starog zavjeta bio je izlazak iz egipatskog ropstva. Bespomoćne robove oslobodila je moćna Božja ruka. Bog se u tom djelu objavio kao Bog slobode i oslobođenja. Bog nam ne govori toliko koliko nam pokazuje.

U Novom zavjetu nailazimo na isti obrazac. Dijete se rađa u staji. To je dijete izraslo u čovjeka koji je prošao zemljom čineći dobro. Bio je ubijen, ali je trećeg dana uskrsnuo od mrtvih. I to je obznanio preko svjedoka. Pastiri ne samo da su se vratili s novim spoznajama koje su im objavljene, već su se vratili slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli (usp. Lk 2,20).

U dvadeset i šestom poglavlju Ponovljenog zakona nalazi se ono što se naziva Izraelovo vjerovanje. Taj tekst nije sastavljen od logičnih i nerazumljivih ideja, kao što bismo inače očekivali. Umjesto toga nalazimo priču koja počinje ovako: „Moj je otac bio aramejski lutalac” (Pnz 26, 5). Ta se ispovijest vjere svečano recitirala na prinošenju prvih plodova u Svetištu. Kad bi svećenik uzeo prinos iz ruku vjernika i stavio ga na oltar, oni su odgovorili svojom pričom. Izraelci su znali da je bogoslužje izvor koji osvježava i održava na životu njihovu životnu priču.

U svim ovim slučajevima, preobrazba života događa se sudjelovanjem u događaju Božjeg djela spasenja. Dragi vjernici, upravo je spomen-čin euharistijske žrtve koju sada slavimo jedincati događaj na kojemu dolazi do naše preobrazbe i po kojemu postajemo svjedoci ne neke nerazumljive ideje, nego Boga koji nam se daruje.

Najčešće toga nismo dovoljno svjesni. Nedostaju nam oči vjere za gledanje misterija kojemu se nema što dodati, već tražimo uvijek nove modele i stilove duhovnosti. Ono što nam treba nisu novi modeli ili novi stilovi, već muškarci i žene čije je živote promijenio Krist i koji se vraćaju u svijet kako bi dotakli druge živote milošću i nadom. Dao Bog da po sudjelovanju u ovoj euharistijskoj žrtvi poraste naša vjera te se obnovljena pogleda i osnažena duha vratimo svojim kućama kao istinski navjestitelji radosne vijesti da se Bog na zemlji pojavio, među ljudima udomio (usp. Bar 2, 38). Tako neka bude. Amen.