Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre!
 
Danas je poseban dan za vas vjernike ove župe, franjevačku zajednicu koja skrbi za vaše duhovne potrebe, za naš grad Zagreb, ali i cijelu Domovinu, zbog pobožnosti koju naš narod iskazuje Majci Božjoj. Prilikom posvete glavnog oltara u kripti ove crkve, 24. listopada 1937. godine, tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor, bl. Alojzije Stepinac, ovo je svetište nazvao najvećim koje se gradi u gradu Zagrebu izrekavši pritom riječi: „Ovdje neka se razvija posebna pobožnost i posebna svetost u dušama svih vjernika.“[1] Mi smo danas ovdje okupljeni u slavlju posvete crkve. Posveta ovog bogoslužnog prostora u vremenskom odmaku od gotovo devet desetljeća, koliko je proteklo od posvete kamena temeljca i prvog oltara u kripti crkve pa do danas, posebno je značajna. Danas ovdje imamo živu Crkvu, zajednicu vjernika koja živi i daje plodove pobožnosti i svetosti. Posveta ovog bogoslužnog prostora izvanjska je kruna i pokazatelj onoga što Crkva u svojoj biti jest, a ujedno je i svjedočanstvo o aktualnosti riječi Božje koju smo čuli. Razmotrimo zajedno značenje Božje riječi u tri točke: važnost Božjeg zakona, pravo značenje hrama te klanjanje u duhu istine.
 
I. Vjernost Božjemu zakonu temelj je zajedništva i razlog istinske radosti

1. Istinska posveta crkve je u obraćenim srcima vjernika. Prvo čitanje iz Knjige Nehemijine odnosi se na situaciju u kojoj se narod Božji, po povratku iz babilonskog sužanjstva, okupio „kao jedan čovjek“ pred književnikom Ezrom, pred Nehemijom i levitima koji su im čitali Knjigu Mojsijeva zakona, razlagali smisao i poučavali. Narod je potresen plakao. Sama ova knjiga je dobila ime po svom središnjem liku, Nehemiji, čije ime znači "Jahve je utješio". Vidjevši, naime, Nehemijinu ožalošćenost zbog toga što je Jeruzalem razoren, a vrata mu spaljena, kralj ga ovlašćuje da poduzme njegovu obnovu. No, iz molitve koju Nehemija upućuje Bogu postaje nam jasno da u vanjskom obličju razorenoga grada on vidi posljedicu udaljavanja njegova naroda od Boga. Zbog toga je njegova žalost, ali i gorljivost. Prije negoli su Židovi nakon sužanjstva ponovno sagradili Svetište, pod Nehemijinim su vodstvom krenuli s obnovom zidova grada, a potom i s postavljanjem oltara na uništenom mjestu jeruzalemskog hrama. Hram i grad u Nehemijinoj knjizi imaju stvarno značenje samo po narodu koji tamo živi i koji treba biti obnovljen po vjernosti Božjemu zakonu.

2. Božja slava počiva nad zajednicom vjernika. Ne podsjeća li ova Nehemijina žalost i njegov poziv na obnovu grada i hrama na poziv svetom Franji na obnovu Crkve? Ne govori li nam također o uskoj povezanosti unutarnjeg bogoslužja duha i izvanjskog liturgijskog bogoslužja? Bili bismo u zabludi kada bismo mislili da je sveti Franjo svoj poziv naivno shvatio samo u doslovnom smislu, zasukao rukave i počeo, kao i Nehemija, s obnovom zidova. Žalost Božjih ljudi zbog nevjernosti Savezu, zbog Ljubavi koja nije ljubljena, rađa njihovom gorljivošću i zauzimanjem za narod. Žalost onih koji spoznaju svoja lutanja i čežnje svoga srca pred ogledalom Božje riječi preobražava se u radost. Obraćenim srcima je bilo potrebno čuti riječi nade: „Ne žalostite se! Jer: radost Gospodnja vaša je jakost.“ (Neh 8, 10). Vjerujem da je vaša današnja radost, dragi vjernici, radost po Gospodinu te da je odraz srca koje je u Božjem zakonu pronašlo svoje ozdravljenje i svoj temelj. Stoga, radujte se danas, iako vas možda i pritišću različite kušnje i nevolje imajući na umu riječi sv. Augustina „građevina, pa i sama gradnja, gradi se u mukama, a posvećuje klicanjem.“[2]
 
II. Pravo značenje hrama

1. Hram Božji, to smo mi. Iz Povjesnice ovoga Samostana i Župe vidljivo je kako je izvanjska gradnja išla postupno i usporedo s onom župnom. U zdanje ove crkve utkan je život sluge Božjega o. Ante Antića. Kao da je Stepinčeva blagoslovna molitva u njegovu životu našla plodno tlo i urodila stostruko. Koliko li je samo plodova pobožnosti i plodova posebne svetosti u srcima vjernika posredovao ovaj mali brat velike duše. Poznato je da je o. Ante imao dar čitanja srca, znao je u konkretnim ljudskim sudbinama prepoznati duboku čovjekovu glad za Bogom i odgovoriti na nju pozivom na obraćenje, savjetom i zagovornom molitvom. Danas slavimo posvetu crkve. Činimo to imajući neprestano na umu da svetost crkve proizlazi iz spasenjske Božje prisutnosti koju ste pozvani prepoznati u vama i među vama, dragi vjernici, jer ste živi hram Božji, Božja građevina (usp. 1Kor 3). Pokušajmo zajedno u riječima današnjeg evanđelja prepoznati koliko su naše duše dragocjene Bogu.

2. Prepoznati i utažiti Isusovu i našu žeđ. Isus nas u susretu sa Samarijankom potiče prepoznati svoje najdublje potrebe, svoju duhovu glad i žeđ te naučiti kako ih i gdje utažiti. Na Jakovljevu zdencu, koji se nalazio na putu iz Judeje u Galileju, Isus jednoj ženi, i to Samarijanki, govori o živoj vodi i uvodi je u pravi smisao štovanja Boga.

Ovaj evanđeoski prizor obiluje osnovnim ljudskim potrebama za hranom, pićem, odmorom. Isus je umoran, traži piti; učenici gladni, u potrazi su za hranom; Samarijanka, skrivena od pogleda, došla je po vodu. Jako dobro znamo da nas naša egzistencijalna ogoljenost, izloženost gladi, žeđi, kritikama, zna onesposobiti za bilo kakvu duhovnu aktivnost. Tražimo kako preživjeti. Životarimo. Isus vidi našu uronjenost u zemaljske brige, ali upravo to postaje mjesto gdje nam otkriva naše najdublje potrebe. Mi ih često puta nismo kadri prepoznati, a još smo manje kadri ispravno odgovoriti na njih. Nevolja nas zatvori. Bol začahuri. Ne vidimo nebo. Kad su učenici Isusu ponudili hranu koju su donijeli, u njegovu odgovoru čujemo pravi razlog susreta na zdencu: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.“ (Iv 4, 34). Koje je Isusovo djelo? Na drugome mjestu čitamo da je došao potražiti i spasiti izgubljeno (usp. Lk 19, 10). Isusovo djelo svjedoči da je njegova istinska žeđ i njegova glad ona za našim dušama, da je volja Očeva naše zajedništvo s njime. Sjetimo se da je Majka Terezija u Isusovim riječima s križa: „Žedan sam!“ (Iv 19, 28) pronašla neiscrpni izvor djelima ljubavi koja je činila kao i smisao svoga poslanja. Pozivam vas, draga braćo i sestre, danas s ovom velikom sveticom da pokušate čuti svoje ime i Isusa kako vam govori: „Žedan sam.“[3]
 
III. Klanjati se u duhu i istini

Samarijanka razgovor o žeđi i Isusovu ponudu žive vode koju on daje (usp. Iv 4, 14) ne uspijeva doživjeti u duhovnome smislu. Iskustvo grijeha pritišće i priječi njezin pogled. Razgovor poprima drugu dimenziju tek kada joj Isus daje do znanja da poznaje ono što je poznato samo njoj samoj, kada joj otkrije tajnu srca. Ona tada osjeća da razgovara s prorokom pa kao da mu pomalo predbacuje da je na krivome mjestu jer za židovskog proroka brdo Gerizim, na kojemu se nalaze, nije mjesto gdje bi se trebao klanjati. Isus koristi priliku pa opet čini korak naprijed: raspravu o mjestu gdje se treba klanjati pretače u govor o načinu i sadržaju klanjanja. Jasno joj daje do znanja da, za razliku od njega, ona i njezin narod ne poznaju Oca. Židovi ga poznaju jer je i sam Židov i Spasitelj. No, ključna poruka koju Isus upućuje je da je s njime došao čas u kojemu ni za Židove ni za Samarijance nije više važno mjesto već odnos, nova dimenzija štovanja Boga koju žrtve i obredi staroga saveza nisu mogle ispuniti. Oni su samo blijeda sjena novosti koja je već tu, časa koji je s Isusom već došao i ima se ispuniti njegovom žrtvom na križu. „Istinski klanjatelji će se klanjati Ocu u Duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac“ (usp. Iv 4, 23).

Klanjanje u duhu i istini Isus suprotstavlja obrednom klanjanju staroga saveza. Ono je samo blijeda slika, sjena nebeskih stvari, a ne puna istina o njima. Žrtve koje su se danomice prinosile po Zakonu nisu mogle usavršiti one koji su ih prinosili (usp. Heb 10, 1).
 
Draga braćo i sestre, današnja posveta Crkve prilika je da osvijestimo kolike milosti primamo slaveći svakodnevno u ovom prostoru beskrvnu Isusovu žrtvu, žrtvu novoga i vječnog saveza. Blaženi Alojzije je u propovijedi, koju je 1937. godine izrekao na ovome mjestu, kazao: „Svaka žrtva, koja će se na ovom oltaru Bogu prikazivati, bit će ljestve, po kojima će svaki dan sam Bog, sam Spasitelj silaziti s neba na zemlju i ujedno će preko tih ljestava uznositi naše molbe i naše uzdahe na nebo. (…) Tako će preko ovoga svetog oltara dati i nama blagoslov na nebu i na zemlji.“ Mi danas Bogu prinosimo zahvalnu pjesmu za blagoslove koje smo primili i posvećujemo ovaj dom molitve njemu na slavu.

Neka ovo bude mjesto gdje ćete svakodnevno prepoznavati svoju i Isusovu žeđ i odakle će teći rijeke milosti za ovaj grad, naše obitelji, Domovinu i cijeli svijet tako potreban mira i zaštite Majke Božje. „Bog je spreman dati nam sve ono što nam je potrebno za tijelo i dušu.“[4] Neka usliši naše molitve po zagovoru Majke Božje Lurdske, blaženoga Alojzija Stepinca, sluge Božjega o. Ante Antića i svih Božjih ugodnika našega naroda čiju snažnu prisutnost osjećamo danas. Amen.
[4] Alojzije Stepinac, Propovijedi, poruke, govori (1934.-1940.), 190.