Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca
Zagreb, Katedrala, 10. veljače 2018. godine.
Liturgijska čitanja: 2Kor 1, 3-7.8b-9.12 Iv 12, 23-28
Draga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni,
cijenjeni redovnici i sestre redovnice,
dragi bogoslovi, sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice,
poštovani članovi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije,
dragi hodočasnici, braćo i sestre u Kristu!
1. Ima puno načina kojima se može približiti život blaženoga Alojzija Stepinca, puno je slika i pojmova kojima je tijekom desetljeća opisivan njegov lik, njegova evanđeoska zauzetost i predanost, ipak je u njemu posebno vidljiv dar utjehe povezan s nadom i trpljenjem.
Sveti Pavao u poslanici Korinćanima, u nekoliko redaka, čak deset puta spominje utjehu i tješenje. Pokazuje koliko mu je stalo do toga da to čujemo, ali isto tako da vidimo koliko je utjeha povezana i utkana u životne okolnosti s kojima se kršćani moraju suočavati, kao što su nada i pouzdanje, ali i nevolja i patnja.
Utjeha povezuje i ostvaruje susret nošen Božjom prisutnošću u najtežim životnim trenutcima, u kojima sam čovjek nije dostatan. O tome tako sigurno progovara Apostolova riječ: »U sebi prihvatismo i smrtnu osudu, da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve« (2 Kor 1,9).
Sveti Pavao ponavljanjem riječi vezanih uz utjehu ne želi nikoga zavarati ni uvjeriti u nešto što bi bilo neistinito ili strano životnom iskustvu. Zato je vrijedno primijetiti da u njegovim riječima nema površnosti niti bijega od teškoća. On utjehu vidi povezanu s iskustvom koje je praćeno križem. Tako nalazimo utjehu povezanu s nevoljom, s patnjom, s teškoćom, ali u konačnici takva je utjeha usmjerena prema spasenju.
Upravo se u blaženom Alojziju potvrđuje ono što sveti Pavao donosi kao razlog zbog kojega je ta utjeha djelotvorna. U završnom dijelu današnjega misnog čitanja čuli smo Pavlovo objašnjenje, a to je: slava u svjedočanstvu savjesti, te život u svetosti, u Božjoj iskrenosti i u Božjoj milosti.
2. Dragi vjernici, blaženi mučenik Alojzije nam trajno očituje blizinu našega Gospodina, koji je Bog svake utjehe! Zbilja, kada pogledamo vrijeme naše nedavne prošlosti, u kojemu se činilo da niti utjeha nema tla iz kojega bi niknula; kada su ljudi uklanjani, toliki zatvarani i ponižavani; kada su zatirane vrijednosti slobode i dostojanstva čovjeka; kada je obilato sijana laž; postojalo je evanđeosko zrnje koje je čuvalo život u pouzdanju u Boga po čistoj savjesti. U tom je zrnu bila vidljiva snažna utjeha, kako u Zagrebu, tako i u Lepoglavi i u Krašiću.
Na današnji je dan, prije pedeset i osam godina, komunistička vlast smatrala da je to zrno moguće prepustiti zaboravu, sakriti ga u zemlju, ispod kamene ploče među zidovima ove katedrale, ne sluteći da će to postati najplodnije tlo Crkve s kojega utjeha progovara još snažnije. Zato smo mi i večeras ovdje, u Stepinčevoj katedrali, zahvalni što ovdje čuvamo njegove zemne ostatke i što možemo moliti pred njegovim relikvijama. Blaženi Alojzije donositelj je utjehe vjernicima, cijeloj Crkvi i posebno svojemu hrvatskom narodu.
Znamo da još uvijek postoje pokušaji da se ponavljanjem tumačenja, pojmova i prijedloga iz onih vremena, pa i najgrubljih neistina, druge želi uvjeriti u opravdanost onoga što se činilo u vrijeme totalitarizma, a što se i danas želi nametnuti u nekom umotanom izdanju. I predstavljanje našeg Blaženika, pa i čitave naše Crkve, suočava nas i nadalje s takvim pojavama. Laži, podmetane na taj način i sustavno promicane zadobivaju moć koja otežava pristup istini da bi se nastavilo razarati dobro.
U trenutcima obeshrabrenosti, u osobnim bolima, kao i u tegobama koje prolazimo kao pojedinci, kao obitelj i kao narod, ujedinjeni smo onim što je veće od nas. Naš Bog nas ne ostavlja same u trpljenjima. Utjeha je dar koji nas povezuje, najprije s Bogom koji nas sve ispunja utjehom, da bismo sami živjeli utjehu i bili utjeha jedni drugima. Kršćanska utjeha traži slušanje, strpljivost, sućut, pozornost, dobro bližnjih, pružanje pomoći svima, a posebno čovjeku u potrebi, svjedočenje nade i molitvu.
Na to nas trajno usmjerava naš Blaženik, od kojega su nam ostale svetopisamske riječi njegova biskupskog gesla koje je on utjelovio i povjerio nama: »U tebe se, Gospodine, uzdam!« To pouzdanje nije mirovanje niti odustajanje, nego zauzetost koja u svemu što čini računa s Bogom, njega osluškuje i trajno u Bogu nalazi snagu, smisao i utjehu.
Gdje postoji istinska utjeha, ona nije plod ljudske snage i umijeća, nego milost Duha Svetoga. Mi Stepinčevu utjehu imamo odakle crpsti. Ona nam je i danas itekàko potrebna kada na drukčiji način osjećamo nove izazove, pa i prijetnju tjeskobe i sijanje očaja. No, ta je utjeha Božja. Ona uvijek govori jezikom ljubavi i – što je najvažnije – čovjek je ne može oduzeti.
3. Znajući to, braćo i sestre, Drugu smo sinodu Zagrebačke nadbiskupije od prvoga trenutka povjerili osobitom zagovoru blaženoga Alojzija, moleći za snagu njegova pouzdanja u Gospodina. Na njegov smo blagdan najavili Sinodu i danas na njegov blagdan zaključujemo sinodska zasjedanja.
Zahvalni smo za taj milosni hod u kojemu živi snaga Duha koji oživljuje, tješi i obnavlja. Kao zagrebački nadbiskup, zahvaljujem ponajprije svim članovima Sinode koji su spremno darovali svoje vrijeme, ljubav i znanje te marljivo sudjelovali u radu Sinode. No, u duhu želje da u Sinodu bude uključena cijela Nadbiskupija, posebno zahvaljujem svim župama, redovničkim zajednicama, udrugama, pokretima i drugim molitvenim zajednicama, svakoj vjernici i vjerniku koji su pridonijeli da se tijekom godina predsinodskoga razdoblja i sinodskog zasjedanja ne samo predlažu inicijative nego na mnogovrsne načine, a napose molitvom, živi briga i radost naše Crkve zagrebačke.
Spominjući se početaka pripreme, s ove vremenske udaljenosti vidimo i plodove toga hoda koji nam u nadi ulijevaju sigurnost pogleda prema budućemu. Nadahnjujući se na primjeru blaženoga Alojzija, vjerujem da s pravom možemo reći da nas je naš Blaženik na sinodskome hodu učio i pomagao nam živjeti crkvenost. Pokušat ću to sažeti u tri točke: upoznati Crkvu, voljeti Crkvu i djelovati crkveno.
4. Sinoda je bolje posvijestila pripadnost konkretnoj Crkvi zagrebačkoj u zajedničkom hodu svetoga Naroda Božjega. Ona nas je još više međusobno zbližila, kako vjernike sa svećenicima i drugim službenicima, tako i vjernike međusobno. Tu smo blizinu pozvani jačati i unositi je u sva područja života naše Nadbiskupije, posebno moleći jedni za druge.
Osjetili smo da ima puno vjernika koji žive svoju vjeru, dobro su ugrađeni u župne zajednice, uključeni su i pomažu u raznim poslovima, žive redovitost u ritmu života obitelji i zajednice kojoj pripadaju. Imali smo prigodu bolje upoznati narav i djelovanje crkvenih institucija, tijela, služba; susretati pozitivne crkvene propise, opće odredbe i tolike prilike što ih Božji Duh potiče u našoj sredini, dajući nam svoje darove i otvarajući nove mogućnosti, nošene ljubavlju i služenjem.
U postavljanim pitanjima i iznošenim prijedlozima očitovalo se iskreno htijenje, uočena ostvarenja i izražena očekivanja. Naznačeni su i novi putovi, ali su predočene i stvarne teškoće koje ne moraju biti nepremostive.
Važno je upoznati Crkvu kao otajstvenu stvarnost u kojoj smo, od istoga Gospodina, svi pozvani živjeti svoju vjeru u zajedništvu Crkve sa svom ljepotom, zahtjevnošću i ljudskom ograničenošću. Bolje smo spoznali Crkvu kao Božji dar, jer svako drugo nastojanje vodi u traženje prevlasti, u neosjetljivost, u težnju za moći, koja zanemaruje Božje kraljevstvo unoseći zemaljske kriterije uspješnosti.
Blaženi Alojzije u svojim je govorima i djelima upućivao na važnost poznavanja Crkve. O njoj je govorio vjernicima, kako bi u njoj bolje vidjeli svoje mjesto i svoje poslanje. Istom je zauzetošću branio istine vjere i morala te ostavio u čudu one koji nisu mogli razumjeti njegove neustrašive stavove svjedočenja vjernosti Crkvi.
Upoznavanje Crkve ni danas ne gubi na važnosti, jer o njoj se stvara slika i nameću dojmovi koji niječu njezinu bit, to jest da je Božja, da je Kristova, pokušavajući je staviti u okvire pukih društvenih činjenica, kao jednu organizaciju među tolikima, s istim ili sličnim ciljevima drugih sastavnica društva. Na nama je odgovornost da Crkvu upoznajemo iz nje same, živeći crkvenost, za što je potreban pristup u ljubavi.
5. Crkvu istinski upoznaje onaj tko je voli. Blaženi Alojzije ostavio nam je obilatu baštinu ljubavi prema Crkvi koja struji iz njegovih riječi, a najviše iz stava koji je svjedočio iz dana u dan, do zadnjega zemaljskog izdaha. A tko je više od njega bio pogađan ranama Crkve; tko suočen s kršćanima koji su zanijekali svoje kršćansko dostojanstvo; tko je u tim složenim vremenima bolje od njega postupio pomažući onima koji su se našli u potrebi? Dovoljno je samo napomenuti njegovo neumorno karitativno djelovanje. Mogao je to, jer je volio čovjeka ljubavlju Crkve.
Sinoda je ponovno pred nas stavila radosnu istinu da Crkva zagrebačka živi upravo od ljubavi koju svjedoče vjernici u svojim obiteljima, na radnim mjestima, u društvu, često izloženi pitanjima i neugodnostima, nalazeći se pred kušnjom da zaniječu obranu i svjedočenje vjerskih istina. Ali, Sinoda pokazuje da je ljubav jača i od tih kušnja.
Ljubav ujedno razlučuje, propituje stvarnost koju voli, želi njezino poboljšanje, skida s nje naslage koje ju nagrđuju; želi je oživjeti, ako osjeća da život slabi, vratiti radost i nadu ondje gdje se pojavljuju bezvoljnost i malaksalost. Zato će u obitelji Crkve, u vjerničkoj odgovornosti i odlučnosti, ljubav ohrabrena sinodskim hodom pronaći putove da Crkvu i pročišćava na svim razinama i da je vodi u novost, ne zbog novosti kao takve, nego iz ljubavi koja je uvijek nova.
A kako to činiti, možemo vidjeti izbliza kod blaženoga Alojzija. On je znao da u njemu i vjernici i progonitelji vide Crkvu: na propovjedaonici, na optuženičkoj klupi, u tamnici… Bio im je dohvatljiv kao službenik Crkve, ali im nije bila dohvatljiva njegova ljubav prema Crkvi, ljubav ukorijenjena u vjeri i nadi. Plodovi ljubavi blaženog Alojzija prema svakomu čovjeku, bez razlike na nacionalnu ili vjeroispovijednu pripadnost, sve jače svijetle što više odmiče vrijeme. U tome blaženi Alojzije ostaje trajni primjer svome hrvatskom narodu.
6. Treća pouka koju nas uči Sinoda, a svjedoči mučenik Alojzije glasi: djelovati crkveno. Tko voli Crkvu, tko u njoj vidi usidren svoj život, nalazi i ispravan način kršćanskog svjedočenja, daleko od skučenosti i bojažljivosti, daleko od sebičnosti i samopromocije.
Djelovati crkveno znači djelovati kristovski. U tom djelovanju uvijek se osjeća duh sinodalnosti, počevši od molitve koja pogled usmjerava prema Božjem kraljevstvu, pri čemu u Crkvi dolazi do izražaja: zajedništvo, supsidijarnost, sloboda iznošenja mišljenja, slušanje drugoga, raspravljanje i provjeravanje, traženje dobra, preuzimanje odgovornosti.
Tada Crkva, počevši od župe, nije strano mjesto, nego mjesto puno života, ljudske blizine, kako za župljane tako i u otvorenosti prema svima, posebno ljudima kojima treba pomoć. Crkva treba imati dovoljno prostora za uključivanje, dovoljno tijela za sudjelovanje, otvorenost za nove inicijative.
Važno je to uočiti, jer u životu su ipak potrebna i ostaju samo čvrsta uporišta. Puno je danas razvikanih ponuda, privlačnih ideja i olakih prolaznih obećanja. To su metode ideologija, starih i novih, koje ne gledaju život u cjelini, niti im je stalo do solidnih uporišta. Svjedočanstvo blaženoga Alojzija preživjelo je svaku ideologiju. Njegovo uporište nije bilo u ljudskoj ideji i ciljevima, nego u Bogu, a sve je mjerio kriterijem vječnosti.
7. Braćo i sestre, nakon što smo jučer, 9. veljače 2018. godine, Petim sinodskim zasjedanjem završili radni dio Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, u ovom svečanom zaključnom Slavlju obraćam se vama zaređenim službenicima, redovnicima i redovnicama; vama vjernicima laicima, svima nama želim reći: Usudimo se više!
Papa Franjo, zahvaljujući za Božje darove naše Sinode, želi da budemo svjedoci obnovljene »Pedesetnice« Crkve zagrebačke, pozivajući nas da idemo ususret svakom vjerniku, svakoj obitelji i konačno svim ljudima dobre volje (usp. Papina poruka prigodom završetka Sinode).
Potičem vas da u događaju Sinode vidite novi početak, novi zamah pastoralnog djelovanja, posebno u našim župnim zajednicama, u njima prisutnim molitvenim zajednicama, vjerničkim udrugama i pokretima te župnim tijelima sudjelovanja. Kršćanstvo uvijek započinje iznova. Sinoda nam daje sigurnost, učvršćuje korake, izoštrava pogled, osobito u novim ozračjima, u kojima se jedan naraštaj pokušavao nositi s izazovima na svoj način, a sada je to pozvan činiti novi naraštaj.
Naša Sinoda je, od samog pripremnog razdoblja, pokazala tu generacijsku razmjenu prisutnošću mladih, koji na razne načine pokazuju da su izrasli u odgovorne vjernike. Pred vama, draga mladeži, djevojke i mladići, neposredna je dvogodišnja priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se 2020. godine održati u Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji. Sve vas pozivam da svojom mladošću otkrivate darove i snagu duhovnoga iskustva, snažne duhovnosti, koja ne ostaje na površini emotivnosti, nego je napajana svježinom vjerskih izvora: Svetim pismom, sakramentima i duhovnim vodstvom.
8. I na kraju želim naglasiti sljedeće. Ove se godine spominjemo dvadesete obljetnice proglašenja blaženim kardinala Stepinca i baš kao što smo u beatifikaciji osjetili potvrdu utjehe kojom nas je jačao u doba komunističkoga režima, tako smo i tijekom ovih dvadeset godina živjeli istu blizinu utjehe znajući da će i njezina potvrda biti okrunjena proglašenjem svetim. Jer, svaki pokušaj da se neistinom ospori Blaženikova svetost, zapravo teži oduzeti nam utjehu, životnu snagu i nadu. Utjeha onoga vremena, u sigurnosti čiste savjesti, nade i milosti, vrijedi i za ovo vrijeme, djelotvorna je zasvagda.
Prije dvadeset godina sveti papa hrvatske nade, Ivan Pavao II. o proglašenju blaženim kardinala Stepinca istaknuo je da je u liku našega Blaženika sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetoga stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U kardinalu Alojziju Stepincu, naglašava sveti Papa, blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom (usp.: Osvrt na apostolski pohod Hrvatskoj, Vatikan, 7. listopada 1998.).
I danas je potrebno ustrajati na tome u dosljednom odmaku od svih režima zla dvadesetoga stoljeća. U Hrvatskoj smo u opasnosti da se grade mehanizmi društvenoga postupanja u kojima se lako zanemare vrjednote koje se tiču cjeline života i istine o svim žrtava ratova i poraća dvadesetoga stoljeća bez razlike. Osjećamo posljedice nedostaka kriterija te se izmiče od primjene pravila koja su promovirale i europske institucije. Naše je hrvatsko društvo još uvijek izazvano upravo time, a to je temeljni uvjet da se postigne društveni mir, oslobodi od neprestanog instrumentaliziranja prošlošću, vrati zdrav nacionalni ponos, probudi nadu i otvori budućnosti.
Crkveno djelovanje na tom području odvija se na podlozi vjere u Boga milosrdnog Oca, na evanđeoskoj ljubavi, na zajedništvu i odgovornosti, koje je trajno ispravljano poniznošću, kajanjem i milosrđem, te podupirano križem i prosvijetljeno uskrsnućem. Na tom crkvenom hodu osjećamo da nas prati trajna pomoć Presvete Bogorodice Marije i svetoga Josipa, zaštitnika hrvatske nam Domovine. Braćo i sestre, zahvaljujući za blizinu nebeske Crkve ne prestajemo zazivati: Blaženi Alojzije, zagovorniče Crkve i hrvatskoga naroda, moli za nas! Amen.
