Riječ Nadbiskupa

 

Liturgijska čitanja: Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18
 

Preuzvišeni Apostolski nuncije,
draga braćo svećenici,
draga braćo i sestre u Kristu!
 
1. »Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici!« – riječi su poziva iz drage nam hrvatske božićne pjesme; riječi koje su u stanju, kako to samo Bog može nježno učiniti, pokrenuti čovjeka i narod iz njegove svakodnevice i pozvati ga da usmjeri pogled na ono najvažnije: na Božje otajstvo koje danas slavimo.

Pozdravljajući sve vas danas okupljene u našoj prvostolnici, i sve vas koji ovo slavlje pratite putem radija i televizije, pozivam vas da  kao pojedinci i kao Božji narod, doslovno prihvatimo taj poziv na promatranje božićnoga otajstva.

Kako smo samo povlašteni time da nam je Bog dao neprocjenjivo iskustvo: gledati u Boga svaki put kad gledamo u Isusa, Sina koji je otisak Očeva bića, i koji je sam rekao da tko vidi njega, vidi i Oca. Rođenje Sina Božjega, koje danas slavimo, otkrivanje je čiste Božje ljubavi prema čovjeku, prema svima nama koji tako često ne vjerujemo dok ne vidimo. A Bog nam je dao da vidimo, i po prorocima obećao ljudima i narodima da će svojim očima gledati u njegova Sina. Kolika nam je samo milost dana da se s Njime možemo sjediniti u euharistiji!

To što toliki ljudi diljem svijeta slave Božić, makar i ne bili kršćani, nije li to ispunjenje prorokova viđenja da je ogolio Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega? I to što o Božiću postavljamo jaslice s likovima božićnoga otajstva, obnavljanje je sjećanja na činjenicu da je Bog želio da ga gledamo u Sinu! Nije li to, dragi vjernici, što nam je dano da svim svojim ljudskim osjetilima, uključujući vid, sluh, dodir, miris i okus možemo slaviti Spasiteljevo rođenje? Nije li utješno za nas da ćemo i mi, u svojoj cjelovitosti, po njemu biti spašeni? Koliko li razloga da se raduju svi narodi!
 
2. Svetkovina Božića nudi nam Božji odgovor na čovjekova pitanja. Evanđelist Ivan zapisao je što Bog kaže o početku: U početku bijaše Riječ. Time je sve rečeno: Sin Božji bio je i prije početka svijeta, po njemu smo stvoreni. No, grijeh je ljude toliko udaljio od svojega Stvoritelja da nas je mogao spasiti i ponovno sabrati jedino Onaj po kojemu smo stvoreni. Zato je Bog čovjeku po utjelovljenju svojega Sina i rođenjem od Djevice Marije, dao novi početak. Vratio nas je zapravo k sebi. Stoga nam svetkovina Božića posvješćuje sljedeće: započeti nešto iznova može se jedino uz Gospodina, vratiti se k njemu, sjetiti se svog početka s Njime – a taj je početak bio dobar, jer smo stvoreni na sliku Božju: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih« (Post 1, 27).

Papa Franjo kaže da je Isus Krist Lice milosrđa nebeskoga Oca, tumačeći da se time na neki način sažimlje otajstvo kršćanske vjere. Bog je poslao svoga Sina, rođena od Djevice Marije u punini vremena, da na konačan način objavi svoju ljubav prema nama. Stoga je rođenje Isusa Krista u Betlehemu očitovanje Božjeg milosrđa (usp. Lice milosrđa 1). Piše sveti Ivan: »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani« (Iv 1,18). U toj Kristovoj objavi mi Boga spoznajemo ponajprije u njegovoj ljubavi prema čovjeku, u njegovu čovjekoljublju. U Isusu Kristu, rođenu od Djevice Marije, Bog postaje vidljiv u svome milosrđu kao Otac bogat milosrđem. Isus Krist na neki način utjelovljuje i uosobljuje Božje milosrđe.

Nalazimo se u Svetoj godini Izvanrednog jubileja milosrđa. O Božiću Isus dolazi i kuca na vrata našega srca da bismo živjeli blizinu Boga Oca koji nam po spasonosnoj prisutnosti Isusa Krista i snagom Duha Svetoga daruje oproštenje i mir. Božićno je doba, draga braćo i sestre, velika milost za svakoga od nas, poziv da postanemo više Božji, više svoji, a na tom putu povratka moguće je uspjeti jedino uz pomoć Božjega milosrđa, koje ispunja cijeloga čovjeka. Milosrđe je »sveobuhvatno iskustvo, jer je plod Božje ljubavi. Upravo zbog toga sadrži snagu rađanja, kao najvećega otajstva. Po milosrđu možemo imati iskustvo novoga rođenja, jer se po milosrđu čovjeka vraća u puninu života« (Božićna poruka 2015., 3).
 
3. U godini Izvanrednog jubileja milosrđa pozvani smo razmatrati Božje lice i više se približiti Bogu koji je sama ljubav i milosrđe. Bog nas uvijek čeka, prihvaća nas i oprašta nam, ako se iskreno kajemo i odlučimo promijeniti svoj život. Bog nam po svom milosrđu obnavlja nadu i daje novu mogućnost na putu našega života, što najbolje doživimo u svetoj ispovijedi.

Stoga molim za sve nas da »trajno čeznemo za susretima s Bogom i da ne zaboravimo da smo ljubljeni. Naš vjernički život crpi snagu iz iskustva Božje blizine i nježnosti. U ovom se Božićnom vremenu za to pruža puno prilika. Njegova je Riječ više od ispisanih zapovijedi i moralnih obveza; ona je nježni Glas koji prelama ljudsku samoću i tvrdoću srca, pozivajući nas da odgovorimo – milosrđem.

Biti kršćanin i biti milosrdan istoznačnice su koje daju do znanja da kršćani ne žive sebi, nego Bogu, i to ljubeći svoje bližnje. Milosrđe je drugo ime za onu jedinu zapovijed o ljubavi prema Bogu i bližnjima, u koju je Isus sažeo sve proročke navještaje i starozavjetne zapovijedi (usp. Mt 7, 12).

Isus nas poziva da budemo milosrdni kao nebeski Otac. To možemo samo u susretu s ljudima s kojima živimo. Najprije valja otkriti vrijednost njihova postojanja i blizine; vidjeti gdje smo zatvorili oči i okrenuli lice od njih; gdje smo zaboravili da milosrđe vraća radost« (Božićna poruka, 6).
           
4. Milosrđe je u prošlosti bilo vezivno tkivo naše civilizacije, europske kulture praćene zauzimanjem za siromašne i ugrožene, za razvoj sustava odgoja i obrazovanja, utkano je u znanost i umjetnost. Tu snagu, bez ikakve sumnje, ima i danas (usp. Božićna poruka 2015., 6.). Stoga se u Milosrđe Božje, koje se izlijeva po daru Novorođenoga Sina Božjega treba pouzdati i moliti milost da se i kao pojedinci, i kao društvo, uspijemo vratiti svojemu početku i počelu, vratiti se vrjednotama koje svoj blagoslov imaju u Bogu.

Braćo i sestre, Božićem nas je Bog poučio da ima smisla započeti iznova, da kakvogod stanje pogodilo nekog čovjeka, neko društvo, ili bilo koju zajednicu da kako god tko nisko pao, da i onda kad mu život izgleda kao zazidana samica – ima smisla napraviti rez i krenuti ispočetka. Ne postoji usud koji bi bio veći od čovjeka, ne postoji sudbina koja bi bilo kojem čovjeku onemogućila biti ono za što je stvoren: ljubiti i biti ljubljen. Današnja nas svetkovina Božića upravo tomu poučava i zato današnja čitanja na više mjesta pozivaju ljude da čuju, da vide, da se uvjere da je rođen Spasitelj – jamac čovjekove istinske sreće. Od pogleda na Novorođenoga Kralja i vjere u njega, lomi se led oko čovjekova srca, iščezava uskogrudnost i čovjek se otvara novomu početku.
 
5. Braćo i sestre, ako znamo da je Bog s neba sišao radi nas, ako znamo da nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio, ako nas je od ropstva grijeha otkupio, i ako znamo da je njegovo milosrđe beskrajno, i da je poput dobroga oca uvijek tu, i da nas čeka– zašto mu se tako teško vraćamo, zašto su drugi putovi često više privlačni, zašto toliko puta bježimo od njega, zašto je mnogima tako teško vratiti se onom izvornom zajedništvu s Bogom? Odgovor je uvijek samo jedan: strah.

Kad su ljudi u strahu, kad su narodi u strahu, kad je čovječanstvo u strahu – što doživljavamo i u današnje vrijeme - onda se njima lakše manipulira. Zastrašen čovjek nema snage za planiranje izbavljenja, za put do Izbavitelja, on stalno bježi, luta bez cilja; zastrašen čovjek ne gospodari svojim vremenom, jer drugi to čine za njega podmećući mu najčešće nebitno za bitno; zastrašenom čovjeku ponestaje daha, jer mu je onemogućeno slobodno disanje bez kojega nema života. Usto, strah iskrivljuje sliku čovjeka o njemu samome, pa ne treba se čuditi što se u posljednje vrijeme nastoji promijeniti i poimanje muškaraca i žena. Sijanje straha, to otvoreno treba reći, djelo je sotone, oca laži i manipulacije, koji želi odvojiti čovjeka od njegova početka i od njegova počela, od Boga.
 
6. Današnji biblijski izvještaji o Isusovu rođenju, draga braćo i sestre, ne samo da nam pomažu ispravno doživjeti okolnosti Isusova rođenja, nego nam kao vjernicima pomažu da lakše spoznamo svoju suvremenost. Zapazimo jedno: tko je mogao vidjeti Isusa, i pokloniti se novorođenomu Mesiji? Samo oni ljudi koji su, bez obzira na svoj društveni status, bilo da su mudraci ili pastiri, bili autentični, iskreni ljudi, samosvjesni i otvoreni za Božji zahvat u svome životu. To su, reklo bi se, bili ljudi koji ništa nisu izigravali, koji su bili svoji.

Na drugoj su strani bili progonitelji  Svete obitelji, a poput njih bili su i Isusovi progonitelji tijekom njegove muke: oni su zapravo bili zastrašeni, nesretni ljudi, pod utjecajem Zloga, čiji je obrambeni mehanizam na strah bila umišljenost, oponašanje tobože velike i čestite elite svjetovnih i vjerskih vlasti. Oponašanjem su skrivali količinu svoje ugroženosti.

I, evo, baš se o Božiću, kad je i nama zasjalo svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, jasnije može vidjeti tko je original, a tko imitacija. Tako, primjerice, potrošački mentalitet oponaša Božić, šireći valove takozvane pozitivne energije i na umjetan način podiže veselje, a sve to zapravo ne dovodi ljude do Isusa nego do povećanja nečijega profita.

Kao vjernici u hrvatskom društvu, obasjani svjetlom novorođenoga Djeteta Božjega, možemo vidjeti da je i u pozadini tolikih egzistencijalnih poteškoća koje muče naše ljude, i drugih problema u koje smo gurnuti, sindrom oponašanja određenih struktura. Nije li to što u našem društvu raste broj siromašnih građana, što se gasi proizvodnja, što izumire selo, što sve više obitelji kuca na vrata naših Caritasa – pokazatelj da se gospodarska i socijalna strategija više oponašaju nego što se žive?  Nije li mirenje s činjenicom da toliki ne mogu naći posao u vlastitoj  Domovini  tek oponašanje brige za hrvatsku budućnost, a manje stvarna zauzetost?  I to što uz toliko napora kršćanske vrjednote ulaze u obrazovne sustave, a roditeljski glas mjerodavnima tako malo znači – nije li i to pokazatelj oponašanja modela odgoja kao zajedničkoga pothvata škole i roditelja, a manje da se on doista živi?

Svjetlo Božića, dragi vjernici, otkriva previše imitacija u društvenim odnosima, prisutnima i na međunarodnoj razini, kojima cilj nije opće, nego partikularno dobro, dobro manjine, na štetu većine. Napast oponašanja, skrivanja, bijeg od autentičnosti posljedica je straha kojega može suzbiti samo Bog, Milosrdni Otac koji svojoj djeci govori: Ne bojte se!
 
7. Zato, danas, dok nas okuplja Novorođeno Dijete Božje, molimo zagledani u njega, da se Božje milosrđe izlije na nas i na sve naše, na našu Crkvu i Domovinu, kako bi se po nama ono moglo izliti ondje gdje je neki čovjek u potrebi. Neka zov milosrđa o Božiću čuje svaki čovjek koji traži izlaz iz svoje nemoći i neka se vrati Bogu koji ga čeka; neka se tom zovu otvore obitelji, a osobito mladići i djevojke na kojima je budućnost naroda. Molimo danas za naš hrvatski narod da ojača svijest o svojim kršćanskim korijenima, o svojim početcima, o svojoj slobodi koju je izborio uz Božju pomoć zajedno s hrvatskim braniteljima. 

Treba si stalno posvješćivati da milosrđe omogućuje rast i dozrijevanje naših međusobnih odnosa, od osobnih osjećaja koji prerastaju u zajednička stajališta pa sve do velikih društvenih projekata koji nadilaze granice prostora i vremena. Zato smo ga pozvani iznova otkrivati u ovoj Svetoj godini te – živeći kao vjernici – ponuditi ga drugima, na dobro cijeloga hrvatskoga društva. Poteškoće se rađaju i postaju većima ondje gdje nedostaje milosrđa, a ondje gdje je ono prisutno naizgled nemoguće postaje stvarnost (Božićna poruka 5).

8. Braćo i sestre, zahvalni smo Bogu za tolike milosti koje nam je udijelio i za trajnu prisutnost njegova milosrđa u našim životima. Zahvalni smo mu što nam je kao vjerničkom narodu na put slao brojne misionare milosrđa, a među njima posebno blaženoga Alojzija Stepinca, čije se štovanje širi i ondje gdje je do jučer prolazilo kroz nepravedna i neutemeljena osporavanja. On nam je ostao učitelj pouzdanja u Milosrđe, i čovjek po kojemu je milosrđe dolazilo i onamo gdje naizgled nikad nije moglo doći. Stoga i mi iščekivanje njegovoga proglašenja svetim, ovdje u katedrali u kojoj milosrđe povezuje i njegov grob i božićne jaslice,  stavljamo pod okrilje Božjega milosrđa.

Zagledani u početak zemaljskoga hoda našega spasitelja Isusa Krista, kličemo od radosti i zahvalnosti njegovoj Majci Presvetoj Bogorodici Mariji, koja ga je rodila i nama predala.

Isuse, sveto Tvoje rođenje, bilo svim na spasenje! Svima sretan Božić!