Riječ Nadbiskupa

 
Dragi brate Ferenc, braćo u biskupstvu, poštovani svećenici, redovnici, redovnice, draga braćo i sestre u Kristu!
 
Iznimna mi je čast biti danas s vama u ovoj važnoj prigodi biskupskoga ređenja. Slavna povijest kršćanske vjere na ovim prostorima vodi nas u peto stoljeće, a stoljeća koja su uslijedila kazuju da je Crkva ovdje doista živjela muke i tjeskobe, radosti i nade svoga naroda (usp. GS 1). Ni danas nije drukčije. Vez vjere koji vas ovdje povezuje u etničkoj i kulturalnoj različitosti je dar, ali i odgovornost. I danas se, kao toliko puta kroz povijest, kako pastirima tako i vjernicima, nameće zadaća očuvati živom vjeru i prenijeti je naraštajima u svoj različitosti jezikā i običajā.

Dopustite mi da vas na tu zadaću potaknem riječima apostola Pavla, zaštitnika ove biskupije. Riječi su to koje je uputio Timoteju, a služe kao savjet pastirima u svakom vremenu, da znaju „kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“ (1Tim 3, 15). Pavao piše Timoteju: „Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.“ (1Tim 4, 16). U ovome kratkom odlomku apostol Pavao ohrabruje i potiče Timoteja te iznosi razloge takvih poticajima.
 
I. Ohrabrenje i poticaj Timoteju

1. Pripazi na samog sebe! Ovaj Pavlov poticaj ne treba razumjeti samo u općenitome smislu kao poticaj bilo kojem čovjeku da se brine o svome tjelesnom zdravlju, ali niti kao poticaj bilo kojemu drugom vjerniku koji je kao i Timotej podložan svakodnevnim iskušenjima, propustima i slabostima.

Pavlov savjet ovdje je osoban i konkretan! Vidjevši zahtjeve Timotejeve službe i njegovu konkretnu i osobnu sposobnost služenja, Pavao ga potiče da vodi brigu o darovima koji su mu dani polaganjem ruku starješinstva (usp. 1Tim 4, 14), po kojima je osposobljen za svoje djelo: Pavao ga poziva da ne zanemaruje darove, već da ih koristi i poboljšava tako da njegov napredak bude svima očit i svima na korist te na slavu Božju. Razmotrimo što bi to konkretno značilo.

U prvome redu, valja istaknuti da je dar koji je Timotej primio polaganjem ruku neopoziv jer su neopozivi darovi i poziv Božji (usp. Rim 11, 29). Iako se Bog nikada ne kaje zbog darova posebne i posvetne milosti, neki se darovi mogu izgubiti ako ne koriste za osobni rast i izgradnju zajednice. Stoga Apostol, kad potiče Timoteja da „po Duhu Svetom čuva lijepi poklad“ (2Tim 1, 14), pod tim ne misli na milost koju je Timotej primio polaganjem ruku, već na sveukupnost radosne vijesti i na dar propovijedanja.

Pastir može biti u iskušenju da zanemari i ne koristi te svoje darove: ili zbog želje za svjetskom slavom ili zbog prezira kojim može biti pogođen ili zbog bijesa i pritiska drugih. Tako je i Timotej bio nečime obeshrabrena u izvršavanju svoga poslanja što je potaklo Pavla da ga podsjeti: „raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina…“ (2Tim 1, 7-8).

Nadalje, pastir treba paziti na sebe kako se ne bi zarazio krivim naukom. U povijesti Crkve uvijek je bilo i bit će krivovjerja koja izazivaju jasnu i nedvosmislenu obranu njezina nauka. To je bio razlog Pavlova savjeta starješinama Crkve u Efezu, kad im piše: „Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.“ (Dj 20, 28). Upravo su pastiri pozvani na veći oprez od drugih jer krivovjerje pastira postaje razlogom većeg širenja zabluda među vjernicima i propasti mnoštva duša.

Pastir treba ovladati svojom naravi i strastima, da njime ne upravljaju. Neki od Kristovih učenika bili su vrlo gorljivi i nagli: htjeli su da oganj siđe s neba i proguta one koji su ih razgnjevili zbog čega ih je Gospodin prekorio jer su time pokazali da ne razumiju prirodu njegova poslanja. Samo onaj tko ima vlast nad svojim strastima, sposoban je upravljati Crkvom Božjom, narodom koji mu je povjeren.

Pastir treba voditi brigu o načinu na koji živi i govori, kako bi bio uzor onima koji su pod njegovom skrbi. Pavao upozorava Timoteja da bude „uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći.“ (1Tim 4, 12). Na to je i sam apostol Pavao pazio, u odnosu na sebe i svoju službu. Krotio je i zarobljavao svoje tijelo kako i sam ne bi bio isključen nakon što je drugima propovijedao (usp. 1 Kor 9, 27).

Na koncu ovih uputa, ono najvažnije - pastir treba voditi brigu o Božjemu narodu koji mu je povjeren. Postoji blisko zajedništvo, uzajamni odnos između pastira i Crkve. Oni su u nekom smislu jedno, njihovi interesi se podudaraju tako da pastir, pazeći na sebe, pazi na svoje stado, i pazeći na svoje stado, pazi na sebe. Stoga je ovo dvoje spojeno u navedenome Pavlovu savjetu starješinama Crkve u Efezu.

Dragi brate u Kristu, dar biskupstva koji ćeš primiti polaganjem ruku, neopoziv je. Ono o čemu smo kao pastiri pozvani voditi brigu jest da nam život bude u suglasju s primljenim darom i da sve naše naravne sposobnosti uložimo u taj sklad. Bog Ti je dao snage, ljubavi, razboritosti i iskustva da, unatoč zahtjevnosti službe, ne gubiš srčanost, svjestan komu si povjerovao. Olujā će i nevoljā koje prijete vjernima i dalje biti, ali neka u Tvojoj blizini i u Tvojim riječima oni uvijek nalaze utjehu i ispravan sud. Hrani vjerne znanjem i razumijevanjem; potiči ih na zdrav ponos i svijest o vlastitim korijenima i običajima, na ljubav, gostoprimstvo i poštivanje prema svima; jačaj i štiti slabe, liječi bolesne, podiži slomljene, traži i vraćaj izgubljene. U tome neka bude slava i ponos Tvoje službe!

2. Drugi dio Pavlova poticaja Timoteju odnosi se na naučavanje koje iznosi, koje je primio, o kojem ima znanje i trebao bi ga propovijedati drugima. Krist je za sebe rekao da njegov nauk nije njegov, već da dolazi od Oca koji ga je poslao (usp. Iv 7, 16). Nauk koji posvećeni službenik Crkve propovijeda u istom je smislu njemu predan i na korist je drugima, ako je u skladu s objavljenom i predanom Božjom riječju.

Upravo u poniranju u riječi Svetoga pisma, u zajedništvu s općom Crkvom i Apostolskom stolicom leži snaga naše biskupske službe i sigurnost u našemu služenju. No da nas ta sigurnost ne bi učinila odveć pasivnima, neangažiranima, potrebno je osluškivati vjeru naroda. U tom smislu papa Franjo uputio je sudionicima nedavno zaključene Sinode sljedeće riječi: „Kad želiš znati što Sveta Majka Crkva želi reći, čitaj Učiteljstvo, ali ako želiš promišljati o tome kako Crkva vjeruje, obrati se narodu.“ Dragi brate u Kristu, iz tog doticaja sa životom puka koji Ti je povjeren proizlazi životnost i tvoga propovijedanja. Jer, kako Papa ističe na jednom drugom mjestu: „Stvarnost je važnija od ideje“ (Evangelii gaudium 231-233). A Krist Raspeti koga propovijedamo nije ideja. Njegove rane su stvarne i krvare na tijelu Crkve u svakome vremenu i na svakome mjestu. Rane svake mjesne Crkve najbolje bi trebao poznavati njezin pastir i upravo u ovom kontekstu paziti da se stvarnost koju živite ne prikrije diktaturom relativizma, praznom retorikom, ciljevima koji su više idejni nego stvarni, raznim fundamentalizmima, etikom lišenom dobrote i intelektualnim raspravama lišenim mudrosti (usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium 231).

3. Treći dio Pavlova poticaja Timoteju je da ustraje u brizi o sebi i na poučavanje. Onaj, dakle, koji je je pozvan drugima naviještati evanđelje, treba s vjerom proučavati Sveta pisma i pridržavati ih se te ustrajati u predanome nauku i kada mu većina može biti protivna. O istini se ne smije suditi po broju njezinih nasljedovatelja. Bogu je, govori nam evanđelje, drago sakriti otajstva Kraljevstva od mudrih i umnih i objaviti ih malenima kao i ludošću propovijedanja izluditi mudrost svijeta i spasiti one koji vjeruju (usp. 1Kor 1 21-22). Zato valja pripaziti. Unatoč prigovorima „mudrih i umnih“ po tijelu postoje stvarnosti koje oko ljudsko nije vidjelo ni uho čulo, koje se ne mogu shvatiti samo razumom, već vjerom čista srca.

Ustrajnost u vjernosti evanđelju ponekad traži da napustimo svoje sigurne luke, zonu komfora, riskiramo zasluge i ugled, svoju izvanjsku reputaciju i očekivanja mudraca ovoga svijeta. Ali, valja se sjetiti Isusovih riječi: „tko hoće život svoj sačuvati, izgubit će ga, ali tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16, 25). U tome nam je blaženi Alojzije Stepinac ostavio svijetli primjer vjerna pastira.
 
II. Čime Pavao obrazlaže ovakve poticaje Timoteju?

Prvo što veli je: „jer to vršeći, spasit ćeš sebe“. Isus Krist je jedini izvor spasenja. Ne postoji nijedno drugo ime pod nebom dano ljudima, po kojemu se možemo spasiti. (usp. Dj 4, 12). Pastiri se ne mogu spasiti nikakvim djelima koja čine ni službama koje vrše, ali pazeći na sebe i na naučavanje koje prenose čine što su dužni činiti, svjesni da će samo tako čuti one Gospodinove riječi: „Valjaš slugo dobri i vjerni (…) Uđi u radost Gospodara svoga“ (Mt 25, 19).

Čineći tako pastiri spašavaju i one koji ih slušaju. Dajući primjer riječju i svakodnevnim obraćenjem, čuvaju i vjernike od usvajanja pogrešnih načela i nemoralnih praksi te vode njihove duše k spasenju.

Što nas može snažnije potaknuti da pazimo na sebe i na primjer koji dajemo od toga da možemo poslužiti obraćenju pa tako i spasenju besmrtnih duša koje su vrednije od svega? Jedino to može biti razlog naše potpune radosti u vječnosti.

Draga braćo i sestre, kršćansku vjeru primili smo od naših predaka i dužni smo je predati našim nasljednicima. Ako Crkva oslabi u naše vrijeme, katolički moral se utopi u ovome svijetu, a katolička se vjera iskrivi i nagrdi, ne gubimo samo mi nego i nadolazeće generacije. Stoga smo odgovorni pred Bogom i ljudima predati u nasljeđe primljeni poklad vjere. Neka nam svima na tom zahtjevnom putu, a posebno Tebi, dragi brate Ferenc, kao poticaj služe riječi sv. Vinka Lerinškog: „To (poklad) je ono što ti je predano, nije ono što si izmislio; to je ono što si primio, nije ono što si smislio. Sačuvaj dar katoličke vjere sigurnim i nesmanjenim; ono što ti je predano neka ostane s tobom i tako predaj. Primio si zlato, predaj zlato.“ Vjerujem da ćeš ponajprije u svojim vjernicima naći razlog kako paziti na samoga sebe i na ovu službu koju si pozvan vršiti. Neka te na tom putu prati dragi Bog i zagovor svetaca zaštitnika ove biskupije. Amen.