Stranice

Vitraj u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici

Povodom Godine sv. Josipa, koju je proglasio papa Franjo apostolskim pismom Patris corde, Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije priredio je tematske tekstove prema Stepinčevim propovijedima o sv. Josipu prema litanijama sv. Josipa. Tekstovi su obogaćeni citatima iz samih propovijedi, koje su objavljene u knjizi mons. Jurja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac: Sveti Josip – Propovijedi prema litanijama sv. Josipa iz 2009. godine.

 

Foto: Cathopic

Blaženi Alojzije Stepinac ovu homiliju započinje govoreći o Tobijinoj obitelji, čiju priču donosi Stari zavjet: „Stari je Tobija od najmlađih dana vjerno služio Gospodu Bogu Izraelovu, čak i onda kad su svi njegovi suplemenici polazili zlatnim telcima što ih je bio dao namjestiti Jeroboam, kralj Izraelov. On je polazio umjesto toga u Jeruzalem hramu Gospodnjem i klanjao se tamo pravome Bogu prinoseći vjerno svoje prvine i desetine, kako je propisivao zakon Mojsijev. Također je prema zakonu svake treće godine davao desetinu od svega obraćenicima i strancima. Kad se oženio, sina svoga, mladoga Tobiju, učio je od djetinjstva bojati se Boga i kloniti se svakoga grijeha. Kad je sa ženom i sinom dospio u ropstvo u Ninivi, uzdržavao se od jela poganskih, spominjući se Gospoda svim srcem svojim, obilazio je svoje zemljake, koji su živjeli u ropstvu i davao im spasonosne opomene, pomagao i novčano onima koji su bili u nevolji, pokapao mrtve, hranio gladne, zaodijevao gole, tješio žalosne; jednom riječju, činio je dobro, gdjegod je mogao i komu je mogao“ (Batelja: 2009: 139), podsjeća nas Stepinac.

Sveta Obitelj - plaketa iz Riznice zagrebačke katedrale

Nadalje, naš Blaženik ističe kako ljudi slabe vjere obično misle kako se takvom čovjeku u životu ne mogu dogoditi loše stvari, no Tobiju su snašle brojne nevolje. Na kraju je posve oslijepio, postao siromašan te su ga zemljaci ismijavali. „Bog je pustio tu kušnju na Tobiju, da Tobija dade primjer strpljivosti potomstvu kao pobožni Job. Nakon kušnje poslao je k njemu anđela Božjega Rafaela da mu pomogne. I doista, kako sam Tobija priznaje, pribavio je Rafael Tobiji natrag novce što ih je bio nekoć posudio Gabelu, odveo mu i doveo natrag mladog sina Tobiju, pribavio mu svetu ženu Saru, odagnao od nje zla duha, izbavio mladoga Tobiju da ga nije proždrla riba na rijeci Tigrisu, vratio opet vid očiju starom Tobiji i obasuo obitelj njegovu svakim dobrom. Tko ne vidi kako je snažnu potporu pružio Rafael obitelji Tobijinoj kad je bila u najvećoj nevolji? Ako je pak ovako plemenitu obitelj, kao što je bila Tobijina, stigla tako teška kušnja, tko bi se čudio ako druge razne obitelji stignu slične kušnje? I tko da ne bude zahvalan Božjoj dobroti i milosrđu što je u svetom Josipu dana svim kršćanskim obiteljima potpora još snažnija, nego što je bio i sam anđeo Rafael?“ (Batelja, 2009: 140).

Naš blaženi Kardinal podsjeća nas kako ne postoji obitelj koja bi mogla biti izuzeta od kušnji, a potom i navodi primjere obitelji iz Svetoga pisma koje su se suočavale s brojnim kušnjama: obitelj patrijarha Jakova čija je kćer Dina silovana, a zavidni sinovi prodali su svoga brata Josipa u ropstvo u Egipat; Mojsijeva obitelj koja ga se morala odreći i staviti ga u košaricu na rijeci Nil; obitelj pravednika Zaharije i Elizabete koji nisu mogli imati djece sve do duboke starosti kad ih je Gospodin blagoslovio sinom i sl. Stepinac nam govori kako i u društvu oko nas brojne obitelji pate: „Pogledajte dnevni život pa ćete vidjeti kako jedna obitelj krvari, jer je kćerka nanijela sramotu obitelji, druga jer je sin pošao zlim putem, treća jer je izgubila svu imovinu, četvrta jer se ne može riješiti raznovrsnih bolesti, peta jer otac ne može dobiti službu, šesta jer su krivo optuženi i oklevetani, sedma zbog nagle smrti i bezbroj drugih slučajeva, kao što govori iskustvo“ (Batelja, 2009: 141).

„U svim tim životnim udarcima mnogo vrijedi i jedna dobra, mila i utješna riječ“ (Batelja, 2009: 141), ističe bl. Alojzije Stepinac i nastavlja: „A koliko više vrijedi stvarna pomoć, kao što ju je anđeo Rafael pružio obitelji pravednoga Tobije? Moramo biti neizmjerno zahvalni dragom Bogu, koji je svim kršćanskim obiteljima dao ovako snažnu potporu u svetome Josipu, ako se samo na njega obrate usrdnim molitvama“ (Batelja, 2009: 141).

Snažnu potporu možemo pronaći u sv. Josipu, koji je i sam, kao glava obitelji, proživio brojne kušnje: „Proživio je tešku kušnju kada nije znao protumačiti sebi trudnoću svoje svete i čiste zaručnice, Djevice Marije. Proživio je tešku kušnju kada je morao usred zime iz Nazareta u Betlehem na popis pučanstva s trudnom ženom, a nigdje u Betlehemu nije mogao dobiti stan ma kako skroman. Proživio je tešku kušnju kada je malo poslije toga morao s malim Isusom i Marijom bježati u Egipat. Proživio je tešku kušnju kada je morao osnivati kućanstvo u Egiptu, tuđoj, stranoj poganskoj zemlji. Proživio je tešku kušnju kada se dvanaestogodišnji Isus izgubio na povratku iz Jeruzalema u Nazaret. A tko zna koliko je kušnja svake vrsti proživio tijekom niza godina dok Spasitelj nije uzrastao do zrela čovjeka, jer se morao skrbiti za ono što je bilo potrebno za život Svetoj Obitelji?“ (Batelja, 2009: 141-142), govori nam blaženi Alojzije Stepinac i naglašava: „Budući da je sv. Josip toliko toga proživio i doživio, razumljivo je da shvaća svaku nevolju te svakoj obitelji može prišapnuti utješnu riječ u pravom času“ (Batelja, 2009: 142).


No, naš Blaženik poručuje kako nam sv. Josip neće samo „prišapnuti utješnu riječ, nego pružiti i stvarnu pomoć! Sigurno je da onaj koji je najbliže jednom izvoru može najviše i crpsti iz toga izvora. A to vrijedi i u vrhunaravnom pogledu. Sveti Josip je po svom položaju zakonskog oca i hranitelja Sina Božjega najbliži Bogu poslije Djevice Marije. Nijedan anđeo, nijedan arkanđeo, nijedan kerub, nijedan seraf, nije tako usko povezan s Bogom kao sveti Josip. Budući da je Isusu iskazao nebrojene usluge na zemlji kao njegov zakonski otac i hranitelj, tko bi se razborit usudio i pomisliti da se Isus sada u svojoj slavi ne bi sjetio dobročinstava svoga, tako milog, hranitelja, i da ne bi na njegovu zamolbu i na njegovu riječ pomogao ovoj ili onoj obitelji u nevolji i stiskama života? Pogotovo ako uz njega, sv. Josipa, zamoli i Presveta Djevica Marija kad sve milosti Božje teku preko njezinih ruku, a Josip je njezin ljubljeni zaručnik i muž? I da ta zaštita sv. Josipa nije samo prazna riječ, nego da to potvrđuje i svagdanje iskustvo, makar na najrazličitije načine, mogu dokazati mnoge obitelji, napose one velike redovničke obitelji, koje znaju s tolikim pouzdanjem zazivati sv. Josipa u nevoljama života“ (Batelja, 2009: 142-143).
 
Homiliju blaženi Alojzije Stepinac zaključuje riječima: „ako je sv. Josip tako vjeran i pomaže onim obiteljima koje ga štuju i pomaže im u (…) čisto zemaljskim stvarima, zar bi mogao ostati gluh na molbe kršćanskih obitelji u mnogo težim stvarima, stvarima duše? Zar bi mogao ostati gluh na molbe jedne obitelji, koja moli da sačuva njihovu kćerku od pada, da vrati njihova zalutalog sina na pravi Božji put, da spasi oca obitelji, koji je pao možda u mreže kakve pokvarene žene, da spasi majku obitelji, koju možda strast vuče za kakvom moralnom propalicom, jer je ljepšega lica nego možda muž, da sačuva vjeru obitelji, dobar glas i tako redom? Kušajte što može sv. Josip, (…) pa ćete iskusiti pomoć svetoga Josipa!“ (Batelja, 2009: 144).

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije